15.2.16
http://vedriduh.com/
12.2.15
8.10.13
Our blog is our life: Napiši priču! :)
Our blog is our life: Napiši priču! :): Nekada ne znamo o čemu bi pisale pa ja [KeKe] imam ideju.Mi blogerice imamo e-mail na koja nam možete slati pisati pisma.Vi nam napišite kr...
29.11.11
akceleracija i biserna: filozofija :))
osigurači i njihova svrha?
Počesto se susrećemo sa pojmom osigurač no opet nije mi jasno što oni to osiguravaju..., u mehanici, , el. krugovima... Kod izračuna istih potrebno je voditi računa o nominalnom a i maksimalnom opterećenju pa koristimo brze i trome... A što to osigurači u stvarnosti osiguravaju, korisnika ili samo ono na čemu je taj osigurač? (mehanika-elektrika)
28.11.2011. u 21:25 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Kad crkne televizija, crkla je i gotovo. Osigurač pregori, ali od toga se ne popravi tv, a kada ga ne bi bilo, stradala bi elekrtana, a mi kupujemo osigurače da bi, kao i uvijek, njih štitili, moje mišljenje Lega:-)
Autor: biserna | 28.11.2011. u 21:39 | opcije
Ehej pametnice, pozdravljam te, uz osmjeh naravno... Već sam pomislio kao i neće biti na ovu temu komentara, nem ništ o seksu:-)... Jasno, osigurači ne štite korisnike a ni trošila, štite uređaje ili sklopove prije osigurača...
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 21:45 | opcije
ma ne znam ti ja puno o tome , o sexu znam više, al to nije tema loga:-))))
Ajd reci ti meni kuda ide svijetlo kada se ugasi na šalteru?;-)
Autor: biserna | 28.11.2011. u 21:49 | opcije
i kamo odu svi oni titraji herza, reci ako znaš?
Autor: staranaivan | 28.11.2011. u 21:55 | opcije
Oho, otkad svjetlo ima noge da može nekud otići?
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 21:57 | opcije
Mene pitaš ili Legu?
Ak mene ...mislim da se vrate po drugoj žici odakle su i došli:-)))
Autor: biserna | 28.11.2011. u 21:58 | opcije
Pa u mraku ga nema Lega, svijetlo se kotrlja a ne hoda, jer su žarulje okrugle:-)))
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:00 | opcije
Sad se i ja smijem kvragu ;-)
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:00 | opcije
Hej, staranaivan , malo pojasni pitanje, koji titraji? (srca ili nečeg drugog?) I svjetlo je energija, titraji vrlo visoke frekvencije.
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:03 | opcije
Inače biserna, mrak "pojede" svjetlo... pa tako u prostoru uvijek vlada suma energija...
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:07 | opcije
Nije istina, svjetlo otiđe u frižider, ako ne vjeruješ, pogledaj da je stalno tamo. Struja je zelena tekučina, vidjela sam na osciloskopu, a jakost sunca se mjeri u treptajima, jer kada gledamo u njega, onda trepčemo.
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:14 | opcije
akceleracijo, ono struja ide kroz žicu od izvora prema potrošaću, a žica se nikako ne istroši, jel to netko nekog zajebava ili struja uopće nejde od izvora prema potrošaću?
Autor: staranaivan | 28.11.2011. u 22:14 | opcije
Silom(!!) prilike sam naučila;-)
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:15 | opcije
:))), bis
Autor: styx | 28.11.2011. u 22:18 | opcije
Styx;-) pa nije vrag da samo muški znaju o struji:-)))
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:21 | opcije
Biserna, jakost svjetla se mjeri luxima a količina kandelom... a opet i mrak koji spominješ možda i nije apsolutni mrak. Stari, usmjereno gibanje elektrona nazivamo strujom i ta struja ide od izvora-do izvora, prolazeći krot nekakva trošila... Koliko struje iziđe iz izvora toliko se i vrati nazad.
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:23 | opcije
Ivaneeeeee, pa ni žlica se ne potroši kad se jede juha:-)))
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:23 | opcije
Svjetlost se mjeri satima, a mrak godinama. zato se kaže "sunčani sati" i "godine mraka".
Ako se ista količina struje vrati u izvor, zašto onda ja plačam?
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:30 | opcije
Čemu bi se vodič trošio kad samo teku elektroni, koliko ode toliko ih opet dođe... no nije to baš tako uvijek, jer kod sijalica sa žarnom niti vremenom ipak ta nit izgori... rad topline koja se u međuvremenu uz svjetlo stvara... Dakle, izravno i nije uzročnik struja već toplina.
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:30 | opcije
(a zašto se onda pokvari frižider koji ne grije??, hm samo "glasno" razmišljam)
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:35 | opcije
ipak netko tu nekog zajebaje, Tesli kažu nisu trebale žice za sprovest energiju!
Autor: staranaivan | 28.11.2011. u 22:36 | opcije
E biserna, za protok struje potrebna je i snaga, snaga koja gura tu struju, te elektrone kroz ta tvoja trošila, koja opet a ovisno o snazi istih grabe za sebe djeliće te snage a opet ovisno o vremenu i djelove energije koja se od strane distributera precizno i točno mjeri preko električnih brojila a potom i uredno naplaćuje...
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:38 | opcije
Hej, staranaivan , zamisao ili ideja o bezžičnom prijenosu el. energije do danas nije saživjela, gubici su poveliki...Očito da sama ideja za nešto ponekad i nije dovoljna, napose ako i nije opravdana rezultatima... Uvijek se odabire postupak koji ima što veći stupanj korisnosti... Ekonomija određuje put kojim treba ići.
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:45 | opcije
Snaga je iz vodopada, imaju je i viška jer sam vidila kako ga puštaju nizbrdo, znači troškovi su nula. Dok je bio mrak, ljudi su na radnim akcijama gradili brane da bude svjetlo, pa se smrklo, ali i tu su troškovi nula bili. Sama kupujem osigurače i žarulje, a "cigani" kradu kablove;-)pa ih ne hapse, znači da im do kablova nije jako stalo. Samo ja(potrošać) plačam!
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:49 | opcije
Nije to baš toliko jednostavno biserna, mada kako ti veliš potencijalna i kinetička energija nekog vodopada je besplatna ( a da li je baš tako?) Naoko da, no opet tu se zaboravlja nešto a zvano održavanje, zatim sljedi amortizacija same elektrane, pa prenosnog i distributivnog postrojenja... Ne moram naglašavati kako i tu ima velikih gubitaka, što opet govori kako isporučena energija i nije baš jednaka energiji tog besplatnog vodopada.
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:58 | opcije
Naplačuju mi i slivne vode, to je valjda taj vodopad, a vidjela sam kako na termoelektrani moj novac odlazi u dim:-(
Kod bežičnog prijenosa su gubici veliki jer se struja tada lako krade, ne moraš se niti uštekati:-))
( uh da mi vidiš osmjeh )
Autor: biserna | 28.11.2011. u 23:07 | opcije
A ne biserna, ni krađe više nisu lake, napose te bežične el energije...Potreban bi ti bio vrlo skup uređaj, antena, pretvornik i prilagodni transformator, a to opet košta više no što ćeš platiti za života sruju... Ima i još jedan problem, za kratko vrijeme nemoš otuđiti puno te energije.
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 23:19 | opcije
A što onda traži DORH i HEP-u? Ti su struje nakrali da je svima pao mrak(!!) na oči Lega;-)
Puni smo energije i ja i ti:-)))
Autor: biserna | 28.11.2011. u 23:31 | opcije
Je, puni smo energije...no opet u san moramo poći... da sakupimo još malo, da nam sutra ne usfali... Zar ne?
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 23:39 | opcije
Da, upravo tako, dosta zezanja i učenja i ostalog lepog:-)))
Lnoć i mirne snove i kad ugasiš sve odi vidi u frižider;-)
Autor: biserna | 28.11.2011. u 23:42 | opcije
Ugodna i teb noć biserna i naravno, sanjaj samo lijepe snove...
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 23:49 | opcije
Dodaj komentar
Počesto se susrećemo sa pojmom osigurač no opet nije mi jasno što oni to osiguravaju..., u mehanici, , el. krugovima... Kod izračuna istih potrebno je voditi računa o nominalnom a i maksimalnom opterećenju pa koristimo brze i trome... A što to osigurači u stvarnosti osiguravaju, korisnika ili samo ono na čemu je taj osigurač? (mehanika-elektrika)
28.11.2011. u 21:25 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Kad crkne televizija, crkla je i gotovo. Osigurač pregori, ali od toga se ne popravi tv, a kada ga ne bi bilo, stradala bi elekrtana, a mi kupujemo osigurače da bi, kao i uvijek, njih štitili, moje mišljenje Lega:-)
Autor: biserna | 28.11.2011. u 21:39 | opcije
Ehej pametnice, pozdravljam te, uz osmjeh naravno... Već sam pomislio kao i neće biti na ovu temu komentara, nem ništ o seksu:-)... Jasno, osigurači ne štite korisnike a ni trošila, štite uređaje ili sklopove prije osigurača...
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 21:45 | opcije
ma ne znam ti ja puno o tome , o sexu znam više, al to nije tema loga:-))))
Ajd reci ti meni kuda ide svijetlo kada se ugasi na šalteru?;-)
Autor: biserna | 28.11.2011. u 21:49 | opcije
i kamo odu svi oni titraji herza, reci ako znaš?
Autor: staranaivan | 28.11.2011. u 21:55 | opcije
Oho, otkad svjetlo ima noge da može nekud otići?
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 21:57 | opcije
Mene pitaš ili Legu?
Ak mene ...mislim da se vrate po drugoj žici odakle su i došli:-)))
Autor: biserna | 28.11.2011. u 21:58 | opcije
Pa u mraku ga nema Lega, svijetlo se kotrlja a ne hoda, jer su žarulje okrugle:-)))
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:00 | opcije
Sad se i ja smijem kvragu ;-)
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:00 | opcije
Hej, staranaivan , malo pojasni pitanje, koji titraji? (srca ili nečeg drugog?) I svjetlo je energija, titraji vrlo visoke frekvencije.
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:03 | opcije
Inače biserna, mrak "pojede" svjetlo... pa tako u prostoru uvijek vlada suma energija...
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:07 | opcije
Nije istina, svjetlo otiđe u frižider, ako ne vjeruješ, pogledaj da je stalno tamo. Struja je zelena tekučina, vidjela sam na osciloskopu, a jakost sunca se mjeri u treptajima, jer kada gledamo u njega, onda trepčemo.
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:14 | opcije
akceleracijo, ono struja ide kroz žicu od izvora prema potrošaću, a žica se nikako ne istroši, jel to netko nekog zajebava ili struja uopće nejde od izvora prema potrošaću?
Autor: staranaivan | 28.11.2011. u 22:14 | opcije
Silom(!!) prilike sam naučila;-)
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:15 | opcije
:))), bis
Autor: styx | 28.11.2011. u 22:18 | opcije
Styx;-) pa nije vrag da samo muški znaju o struji:-)))
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:21 | opcije
Biserna, jakost svjetla se mjeri luxima a količina kandelom... a opet i mrak koji spominješ možda i nije apsolutni mrak. Stari, usmjereno gibanje elektrona nazivamo strujom i ta struja ide od izvora-do izvora, prolazeći krot nekakva trošila... Koliko struje iziđe iz izvora toliko se i vrati nazad.
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:23 | opcije
Ivaneeeeee, pa ni žlica se ne potroši kad se jede juha:-)))
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:23 | opcije
Svjetlost se mjeri satima, a mrak godinama. zato se kaže "sunčani sati" i "godine mraka".
Ako se ista količina struje vrati u izvor, zašto onda ja plačam?
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:30 | opcije
Čemu bi se vodič trošio kad samo teku elektroni, koliko ode toliko ih opet dođe... no nije to baš tako uvijek, jer kod sijalica sa žarnom niti vremenom ipak ta nit izgori... rad topline koja se u međuvremenu uz svjetlo stvara... Dakle, izravno i nije uzročnik struja već toplina.
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:30 | opcije
(a zašto se onda pokvari frižider koji ne grije??, hm samo "glasno" razmišljam)
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:35 | opcije
ipak netko tu nekog zajebaje, Tesli kažu nisu trebale žice za sprovest energiju!
Autor: staranaivan | 28.11.2011. u 22:36 | opcije
E biserna, za protok struje potrebna je i snaga, snaga koja gura tu struju, te elektrone kroz ta tvoja trošila, koja opet a ovisno o snazi istih grabe za sebe djeliće te snage a opet ovisno o vremenu i djelove energije koja se od strane distributera precizno i točno mjeri preko električnih brojila a potom i uredno naplaćuje...
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:38 | opcije
Hej, staranaivan , zamisao ili ideja o bezžičnom prijenosu el. energije do danas nije saživjela, gubici su poveliki...Očito da sama ideja za nešto ponekad i nije dovoljna, napose ako i nije opravdana rezultatima... Uvijek se odabire postupak koji ima što veći stupanj korisnosti... Ekonomija određuje put kojim treba ići.
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:45 | opcije
Snaga je iz vodopada, imaju je i viška jer sam vidila kako ga puštaju nizbrdo, znači troškovi su nula. Dok je bio mrak, ljudi su na radnim akcijama gradili brane da bude svjetlo, pa se smrklo, ali i tu su troškovi nula bili. Sama kupujem osigurače i žarulje, a "cigani" kradu kablove;-)pa ih ne hapse, znači da im do kablova nije jako stalo. Samo ja(potrošać) plačam!
Autor: biserna | 28.11.2011. u 22:49 | opcije
Nije to baš toliko jednostavno biserna, mada kako ti veliš potencijalna i kinetička energija nekog vodopada je besplatna ( a da li je baš tako?) Naoko da, no opet tu se zaboravlja nešto a zvano održavanje, zatim sljedi amortizacija same elektrane, pa prenosnog i distributivnog postrojenja... Ne moram naglašavati kako i tu ima velikih gubitaka, što opet govori kako isporučena energija i nije baš jednaka energiji tog besplatnog vodopada.
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 22:58 | opcije
Naplačuju mi i slivne vode, to je valjda taj vodopad, a vidjela sam kako na termoelektrani moj novac odlazi u dim:-(
Kod bežičnog prijenosa su gubici veliki jer se struja tada lako krade, ne moraš se niti uštekati:-))
( uh da mi vidiš osmjeh )
Autor: biserna | 28.11.2011. u 23:07 | opcije
A ne biserna, ni krađe više nisu lake, napose te bežične el energije...Potreban bi ti bio vrlo skup uređaj, antena, pretvornik i prilagodni transformator, a to opet košta više no što ćeš platiti za života sruju... Ima i još jedan problem, za kratko vrijeme nemoš otuđiti puno te energije.
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 23:19 | opcije
A što onda traži DORH i HEP-u? Ti su struje nakrali da je svima pao mrak(!!) na oči Lega;-)
Puni smo energije i ja i ti:-)))
Autor: biserna | 28.11.2011. u 23:31 | opcije
Je, puni smo energije...no opet u san moramo poći... da sakupimo još malo, da nam sutra ne usfali... Zar ne?
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 23:39 | opcije
Da, upravo tako, dosta zezanja i učenja i ostalog lepog:-)))
Lnoć i mirne snove i kad ugasiš sve odi vidi u frižider;-)
Autor: biserna | 28.11.2011. u 23:42 | opcije
Ugodna i teb noć biserna i naravno, sanjaj samo lijepe snove...
Autor: akceleracija | 28.11.2011. u 23:49 | opcije
Dodaj komentar
28.11.11
BITKA S RIJECIMA
Imala sam dvadeset osam godina kada sam izgubila bitku s rijecima. Rijeci su bezobrazne male izdajice koje te ostave kada su ti najpotrebnije. Njihovi su se cvrsti oblici polako gubili u mojoj svijesti sve dok nisu ostali samo obrisi. Na kraju su ostale samo plahe siluete, poput kišnog covjeka u magli. Imenice, glagoli, pridjevi. Svi su me izdali. Najokrutniji su bili glagoli. A njih sam posebno voljela. Pisati, uciti, živjeti. Komunicirati. I biti. I imenice. Neke su od njih strašno mocne, sposobne su te prenijeti u neki drugi svijet. I ti njihovi samoglasnici, poput vojnika. Jesen. Ljiljan. Mama. Moc. I strašni suglasnici. Ljubav. B je glavni u ljubavi. B je poseban.
I – otkaz. T i k ti sijeku jezik poput maca. Strašni su. Otkaz zato što me rijeci više nisu željele slušati. Okrenule su mi leda poput ljutitog djeteta. Ostala sam bez zvuka.
Onda se B izgubio iz moje ljubavi. Kaže, nije više mogao podnijeti da ne mogu imenovati stol. Ili cašu. Ili krevet. Kad je B otišao, ostalo je ljuBav. A to više nije rijec. I nije više bio moj život. Prvo se izgubio Ž. Onda su pobjegli v i t, sve dok i i o nisu ostali sami. Na kraju su i oni pobjegli. Ostala mi je samo nemogucnost stvaranja zvukova. I tišina, strašna tišina.
Uskoro sam otkrila tipkovnicu. I nas dvije smo ucinile puno. Ukrotile smo rijeci i sada smo vladarice.
I sada sam tu. Cistim prostorije od rijeci i prašine u ogromnoj zgradi. Družim se s metlom, kantom i domestosom. Nocu, kada nema nikoga i kada obavim svoj posao, skinem svoju plavu radnu kutu, palim racunalo pa prstima milujem tipkovnicu. Pažljivo biram slova za svaku rijec. Kada stvorim dosta cvrstih i snažnih rijeci, slažem ih u duge kolone. Na kraju im pošaljem poljubac. I poželim srecu. To su moji vojnici. Stvaram rijeci da bih vladala njima, da bih ih poslala u najkrvaviju bitku. A dobri vojnici mi trebaju jer vani bijesni rat.
I jer se moraju izboriti za ovaj moj blog.
Moja opaska:
Ne znam tko je autor, ali dojmila me se ova snažna, kratka prica pa cu je posvetiti svima koji navrate
I – otkaz. T i k ti sijeku jezik poput maca. Strašni su. Otkaz zato što me rijeci više nisu željele slušati. Okrenule su mi leda poput ljutitog djeteta. Ostala sam bez zvuka.
Onda se B izgubio iz moje ljubavi. Kaže, nije više mogao podnijeti da ne mogu imenovati stol. Ili cašu. Ili krevet. Kad je B otišao, ostalo je ljuBav. A to više nije rijec. I nije više bio moj život. Prvo se izgubio Ž. Onda su pobjegli v i t, sve dok i i o nisu ostali sami. Na kraju su i oni pobjegli. Ostala mi je samo nemogucnost stvaranja zvukova. I tišina, strašna tišina.
Uskoro sam otkrila tipkovnicu. I nas dvije smo ucinile puno. Ukrotile smo rijeci i sada smo vladarice.
I sada sam tu. Cistim prostorije od rijeci i prašine u ogromnoj zgradi. Družim se s metlom, kantom i domestosom. Nocu, kada nema nikoga i kada obavim svoj posao, skinem svoju plavu radnu kutu, palim racunalo pa prstima milujem tipkovnicu. Pažljivo biram slova za svaku rijec. Kada stvorim dosta cvrstih i snažnih rijeci, slažem ih u duge kolone. Na kraju im pošaljem poljubac. I poželim srecu. To su moji vojnici. Stvaram rijeci da bih vladala njima, da bih ih poslala u najkrvaviju bitku. A dobri vojnici mi trebaju jer vani bijesni rat.
I jer se moraju izboriti za ovaj moj blog.
Moja opaska:
Ne znam tko je autor, ali dojmila me se ova snažna, kratka prica pa cu je posvetiti svima koji navrate
27.11.11
REĆI ĆU TI TKO NISI
...kad vidim što te ljuti. Mislim da bi otprilike ovako moglo glasiti zlatno pravilo čitanja internetskih identiteta, osobito na dejting sajtu poput Iskrice. U stvar, samo za Iskricu i mogu govoriti, ali pretpostavljam da slično vrijedi i za ostale.
A pretpostavka se zasniva na nečemu što sam pročitala, nekoj studiji izgradnje internetskih identiteta, ali ta je bila o Facebooku i samo se ovlaš dotaknula dejting sajtova, na kojima vrijede slobodnija pravila: na FB-u polazimo od pretpostavke da nas netko poznaje, na dejting sajtovima da ćemo nekoga tek upoznati, dakle - da nas ne znaju u trenutku kad započinjemo priču o sebi.
A tu priču doslovce pripovjedamo (dok je na FB-u POKAZUJEMO, prema spomenutoj studiji [hebga, nisam zabilježila ni autore, ni link, nabasala sam na nju tražeći nešto deseto!]): od ispisivanja profila, preko pisanja poruka do zapisa na blogu. Pri tome postajemo (svjesno ili nesvjesno) svoj vlastiti lik, dakle entitet podložan manipulativnosti pripovijedanja sa svim pratećim pomagalima, od jezičnih do stilskih ili žanrovskih sredstava. Što znači da možemo neutralizirati svoj npr. naglasak, koji bi trenutačno otkrio naše zemljopisno porijeklo, ili svoj izgled, koji nas određuje spolno, dobno, estetski, pa i etnički, svoju obrazovnu razinu možemo prikriti lokalizmima, dijalektalizmima, namjernim jezičnim igrarijama ili jednostavno lakonskim izričajem... Kad smo te zapreke maknuli s puta (a to je lako!) ostaje područje čiste slobode: fabulativne slobode! Ilitiga, da ne gledate u guglu, moš pričat što te volja.
Eh, ali nije baš tako... Priča gubi smisao ako joj nitko ne povjeruje. Što će reći, naš internetski identitet treba netko potvrditi. Dakle, nije potpuno nezavisan, poput identiteta likova u pričama, nego nastaje u izravnoj interakciji svih ostalih sudionika u internetskoj komunikaciji, jer mu tek oni pridaju kredibilitet i omogućavaju a) postojanje i b) razvoj. A u svakoj fazi postojanja i razvoja, taj lik može izgubiti vjerodostojnost i uvjerljivost, te ili nestati, ili se modificirati na načine koje autor uopće nije predvidio, niti može do kraja kontrolirati.
Prvi tip s kojim sam se ovdje spetljala predstavljao se kao doktor znanosti u nekom prilično egzotičnom ( = teško provjerljivom) području. Priznajem da je titula bila presudna u mojoj odluci da odgovorim na njegovu poruku, ali daljnji tijek pripovijedanja - tj. dopisivanja - nije potvrđivao tako visoku obrazovnu razinu. Svejedno, meni se htjelo imati avanturu, a to mi je bilo nekak ljepše s nekim tituliranim nego s nekim muljatorom pa sam pristala "povjerovati", točnije, nisam provjeravala. Naravno, po ugašenju našeg odnosa, kroz koji je utvrđena nevjerojatnost obrazovne premise, autor je ugasio i taj identitet, tj. taj profil.
Moj internetski identitet neprestano doživljava provjere i/ili napade te optužbe da je lažan i neutemeljen. U nekoj mjeri jest: nisam vam lagala, ali sam vam (od srca nasmijana i zabavljena kao nikad prije) dopuštala da ga isfabulirate kako vam paše, služeći se tehnikom lakonskog diskurza, pučki rečeno, prešućivanja u ključnim fabularnim prekretnicama. Izniknuo je lik koji sama ni u ludilu ne bih mogla zamisliti, neusporedivo zanimljiviji od mojeg doživljaja sebe same, ali obvezujuć kad se etablirao: ukratko, postalo mi je nemoguće realno upoznavati svoje internetske sugovornike, motivirane za zbližavanje fikcijom koje nema. Zato sam ga demistificirala, tj. objavila svoje stvarne godine i fotografije. Za ostalo su se pobrinuli drugi.
I ja se ne ljutim zbog toga. Jer je moje ulaganje u moj internetski identitet skromno, a o njemu ne ovisi ništa. Međutim, postoje ljudi kojima internetski identitet pruža mogućnost kompenzacije realnih manjkavosti ili kompleksa koje u reali ne bi mogli niti zatajiti, niti kompenzirati. E, ti se bogme ljute!
Možda nisu izmislili sve, ali ono što jesu, to im je najvažnije. I tu najviše trebaju potvrdu drugih. Kad ova izostane, a osobito kad netko dovede u pitanje uvjerljivost izmišljenog dijela identiteta, nastaje borba na život i smrt. Jerbo, uistinu se radi o životu ili smrti tog virtualnog lika, koji onaj opipljivi jako treba. Najčešće se radi o nekim korijenskim vrijednostima koje stvarni lik ne može realizirati, ali virtualni postiže sa stopostotnim uspjehom: društvenoj uklopljenosti, seksualnoj privlačnosti, obrazovnim ili poslovnim dostignućima te općenitim moralnim dosezima "ispravnog življenja" u kodu autora.
Kad tome dodamo i pragmatiku uparivanja, tj. ostvarivanja konkretnih seksualnih ili ljubavnih odnosa, postaje nam jasno koliko je to visokorizična igra, daleko složenija od komercijalnih virtualnih tzv. RPG-a (role-play games).
Neki od nas RPG doživljavaju kao razonodu te će u trenutku kad primijete da je neki suigrač uložio previše u igru istupiti iz uloge i ponuditi ili realnu varijantu, ili istupanje iz lika - dakle, i iz igre, dok će drugi pizditi i nastojati uvjeriti ostale igrače da je lik koji ga izaziva lažnjak pa su stoga i njegove optužbe lažne, u nadi da će njegov lik na taj način preživjeti izazov i nastaviti igru, nepromijenjenog identiteta. Tipičan primjer ovakve strategije su laženka i pognioci, koje svaki izazov identitetu koji nastoje održati na ovoj stranici proglašavaju lažnim diskretirajući izazivača, točnije, dovodeći u pitanje uvjerljivost NJEGOVOG (češće NJENOG) virtualnog identiteta.
Praćenjem triggera bijesa, tj. prilika u kojima virtualni lik počinje svim sredstvima braniti svoj identitet možemo ustanoviti što je u njemu lažno; i to po mjerilima autora, tj. stvarne osobe koja ga je kreirala, a ne nužno po kriteriju izazivača, kojem se demistificirani lik/identitet može sviđati više ili manje od virtualnog. Jednostavnije rečeno, možemo utvrditi što je tko lagao; a ponekad i zašto. Ako nas baš zanima.
Ukratko, možda ovdje ne možemo sa sigurnošću utvrditi tko što JEST, ali možemo saznati tko/što nije.
A pretpostavka se zasniva na nečemu što sam pročitala, nekoj studiji izgradnje internetskih identiteta, ali ta je bila o Facebooku i samo se ovlaš dotaknula dejting sajtova, na kojima vrijede slobodnija pravila: na FB-u polazimo od pretpostavke da nas netko poznaje, na dejting sajtovima da ćemo nekoga tek upoznati, dakle - da nas ne znaju u trenutku kad započinjemo priču o sebi.
A tu priču doslovce pripovjedamo (dok je na FB-u POKAZUJEMO, prema spomenutoj studiji [hebga, nisam zabilježila ni autore, ni link, nabasala sam na nju tražeći nešto deseto!]): od ispisivanja profila, preko pisanja poruka do zapisa na blogu. Pri tome postajemo (svjesno ili nesvjesno) svoj vlastiti lik, dakle entitet podložan manipulativnosti pripovijedanja sa svim pratećim pomagalima, od jezičnih do stilskih ili žanrovskih sredstava. Što znači da možemo neutralizirati svoj npr. naglasak, koji bi trenutačno otkrio naše zemljopisno porijeklo, ili svoj izgled, koji nas određuje spolno, dobno, estetski, pa i etnički, svoju obrazovnu razinu možemo prikriti lokalizmima, dijalektalizmima, namjernim jezičnim igrarijama ili jednostavno lakonskim izričajem... Kad smo te zapreke maknuli s puta (a to je lako!) ostaje područje čiste slobode: fabulativne slobode! Ilitiga, da ne gledate u guglu, moš pričat što te volja.
Eh, ali nije baš tako... Priča gubi smisao ako joj nitko ne povjeruje. Što će reći, naš internetski identitet treba netko potvrditi. Dakle, nije potpuno nezavisan, poput identiteta likova u pričama, nego nastaje u izravnoj interakciji svih ostalih sudionika u internetskoj komunikaciji, jer mu tek oni pridaju kredibilitet i omogućavaju a) postojanje i b) razvoj. A u svakoj fazi postojanja i razvoja, taj lik može izgubiti vjerodostojnost i uvjerljivost, te ili nestati, ili se modificirati na načine koje autor uopće nije predvidio, niti može do kraja kontrolirati.
Prvi tip s kojim sam se ovdje spetljala predstavljao se kao doktor znanosti u nekom prilično egzotičnom ( = teško provjerljivom) području. Priznajem da je titula bila presudna u mojoj odluci da odgovorim na njegovu poruku, ali daljnji tijek pripovijedanja - tj. dopisivanja - nije potvrđivao tako visoku obrazovnu razinu. Svejedno, meni se htjelo imati avanturu, a to mi je bilo nekak ljepše s nekim tituliranim nego s nekim muljatorom pa sam pristala "povjerovati", točnije, nisam provjeravala. Naravno, po ugašenju našeg odnosa, kroz koji je utvrđena nevjerojatnost obrazovne premise, autor je ugasio i taj identitet, tj. taj profil.
Moj internetski identitet neprestano doživljava provjere i/ili napade te optužbe da je lažan i neutemeljen. U nekoj mjeri jest: nisam vam lagala, ali sam vam (od srca nasmijana i zabavljena kao nikad prije) dopuštala da ga isfabulirate kako vam paše, služeći se tehnikom lakonskog diskurza, pučki rečeno, prešućivanja u ključnim fabularnim prekretnicama. Izniknuo je lik koji sama ni u ludilu ne bih mogla zamisliti, neusporedivo zanimljiviji od mojeg doživljaja sebe same, ali obvezujuć kad se etablirao: ukratko, postalo mi je nemoguće realno upoznavati svoje internetske sugovornike, motivirane za zbližavanje fikcijom koje nema. Zato sam ga demistificirala, tj. objavila svoje stvarne godine i fotografije. Za ostalo su se pobrinuli drugi.
I ja se ne ljutim zbog toga. Jer je moje ulaganje u moj internetski identitet skromno, a o njemu ne ovisi ništa. Međutim, postoje ljudi kojima internetski identitet pruža mogućnost kompenzacije realnih manjkavosti ili kompleksa koje u reali ne bi mogli niti zatajiti, niti kompenzirati. E, ti se bogme ljute!
Možda nisu izmislili sve, ali ono što jesu, to im je najvažnije. I tu najviše trebaju potvrdu drugih. Kad ova izostane, a osobito kad netko dovede u pitanje uvjerljivost izmišljenog dijela identiteta, nastaje borba na život i smrt. Jerbo, uistinu se radi o životu ili smrti tog virtualnog lika, koji onaj opipljivi jako treba. Najčešće se radi o nekim korijenskim vrijednostima koje stvarni lik ne može realizirati, ali virtualni postiže sa stopostotnim uspjehom: društvenoj uklopljenosti, seksualnoj privlačnosti, obrazovnim ili poslovnim dostignućima te općenitim moralnim dosezima "ispravnog življenja" u kodu autora.
Kad tome dodamo i pragmatiku uparivanja, tj. ostvarivanja konkretnih seksualnih ili ljubavnih odnosa, postaje nam jasno koliko je to visokorizična igra, daleko složenija od komercijalnih virtualnih tzv. RPG-a (role-play games).
Neki od nas RPG doživljavaju kao razonodu te će u trenutku kad primijete da je neki suigrač uložio previše u igru istupiti iz uloge i ponuditi ili realnu varijantu, ili istupanje iz lika - dakle, i iz igre, dok će drugi pizditi i nastojati uvjeriti ostale igrače da je lik koji ga izaziva lažnjak pa su stoga i njegove optužbe lažne, u nadi da će njegov lik na taj način preživjeti izazov i nastaviti igru, nepromijenjenog identiteta. Tipičan primjer ovakve strategije su laženka i pognioci, koje svaki izazov identitetu koji nastoje održati na ovoj stranici proglašavaju lažnim diskretirajući izazivača, točnije, dovodeći u pitanje uvjerljivost NJEGOVOG (češće NJENOG) virtualnog identiteta.
Praćenjem triggera bijesa, tj. prilika u kojima virtualni lik počinje svim sredstvima braniti svoj identitet možemo ustanoviti što je u njemu lažno; i to po mjerilima autora, tj. stvarne osobe koja ga je kreirala, a ne nužno po kriteriju izazivača, kojem se demistificirani lik/identitet može sviđati više ili manje od virtualnog. Jednostavnije rečeno, možemo utvrditi što je tko lagao; a ponekad i zašto. Ako nas baš zanima.
Ukratko, možda ovdje ne možemo sa sigurnošću utvrditi tko što JEST, ali možemo saznati tko/što nije.
24.11.11
Aritmetika d harm
Aritmetikahttp://svijetlocrno.blog.hr/
Snoopy je bio knjigovođa u firmi. Jednog dana kao pripravnica došla je u njegov ured raditi Anastazija, koja, sasvim slučajno, nije bila izgubljena ruska princeza, ali ipak bila je....bila je...e tu mi sad već ponestaju prave riječi kao da sam zapravo ja Snoopy.
I tako, gleda Snoopy u Anastaziju. Pa je gleda još malo duže. A onda se onako pošteno zagleda u nju, i tko zna što bi još tu bilo da se nije iznenada sjetio da mora zašiljiti olovku. A nakon što je to učinio prihvatio se izrade bilance kao da se ništa i nije dogodilo.
Navečer je bio umoran kao pas i slatko je zaspao, a sekundu prije toga pomislio je "Ona Anastazija...a možda ja nju volim?". I obzirom da je po svojoj prirodi naprosto morao kvantificirati sve stvari, rekao je još sam sebi "No dobro, nije to ništa opasno, volim je najviše 5 %!", a onda je zaspao.
Kad se ujutro probudio bio je strašno iznenađen samim sobom. Prisjetio se naime svojeg sinoćnjeg razmišljanja i pomislio "Bože moj, kako sam ja glup, otkud mi samo ona pomisao o 5 %. Ispod 15% tu neće ići!".
A na poslu je ovaj puta zaboravio zašiljiti olovku pa mu je šef prigovorio da su brojke u bilanci predebele, što nikako nije bilo dobro jer su samo još jače naglašavale iskazane gubitke. Opet je radio do kasno navečer, nije mislio ni na Anastaziju ni na svoju ljubav prema njoj, jedino što mu je bilo važno bila je bilanca. A uvečer u krevetu pomislio je "No, hvala Bogu, ipak se tu radi o nekakvoj pogrešci, samo bi mi još trebalo da se zaljubim..".
Ujutro si je skuhao crnu kavu i ispivši je kao i uvijek pogledao talog na dnu šalice pokušavajući odgonetnuti što mu to poručuje sudbina. Gledao je i isprva nije vidio ama baš ništa , a onda...protrljao je oči u nevjerici... pa nije moguće, piše 50%!!!
Bio je zbunjen, kako je moguće da se ti postoci samo tako mijenjaju iz dana u dan??? A na poslu mu je Anastazija donijela na stol hrpetinu papira s novim podacima za bilancu. I nasmiješila mu se bez nekog vidljivog povoda pa on do kraja radnog vremena nije više mogao prestati razmišljati o njezinom osmjehu. A onda mu je petnaestak minuta prije odlaska kući srdito prišao šef mašući s novom verzijom bilance koju mu je Snoopy sat vremena prije toga odnio u ured i rekao "Jeste li vi to poludjeli, gospodine Snoopy dragi, pa čak i naš portir zna da smo prodaju ove godine povećali za 7, a ne za 100 % !!!!".
Snoopy je sad već bio potpuno u šoku. "Što mi se to događa? Takve pogreške...a uvijek sam se pred svima hvalio svojom pedantnošću!". Došavši kući osjetio je kako ga trese groznica pa je morao popiti čašicu rakije od krušaka da smiri drhtanje prije odlaska na spavanje. A kad je konačno zaspao usnio je san u kojem je stajao ispod nekakve ogromne svjetleće reklame na kojoj je, kao naziv nekog filma ili što li već, pisalo velikim brojkama "150 %".
Sljedećeg dana na poslu nije ništa radio, samo je cijelo vrijeme gledao u Anastaziju i nešto mrmljao sebi u bradu. Srećom, šef je otišao nekim poslom pa nije mogao primjetiti to njegovo čudno ponašanje, a kad se vratio oko 15 sati i zatražio od njega najnovije obračune poslovanja, Snoopy mu je veselo rekao "Gospodine šefe, vjerujem da ćete se ugodno iznenaditi...". Šef ga je gledao u nevjerici "A čime to, moliću vas lijepo, jeste li možda postali čarobnjak pa ste uspjeli pokriti čitav godišnji gubitak?". "Ma ne", nasmijao se Snoopy, "ali siguran sam da do sada niste mogli ni sanjati da jedna cijela ljubav izražena u postotku iznosi ravno 200%!".
Kad je kasnije u psihijatrijskoj bolnici razmišljao o svemu Snoopy je bio posve siguran da je postotak koji je priopćio šefu bio točan. Jedino što se više nikako nije mogao sjetiti spada li taj podatak, kad ga se uvrsti u konačnu bilancu, u aktivu ili pasivu.
Snoopy je bio knjigovođa u firmi. Jednog dana kao pripravnica došla je u njegov ured raditi Anastazija, koja, sasvim slučajno, nije bila izgubljena ruska princeza, ali ipak bila je....bila je...e tu mi sad već ponestaju prave riječi kao da sam zapravo ja Snoopy.
I tako, gleda Snoopy u Anastaziju. Pa je gleda još malo duže. A onda se onako pošteno zagleda u nju, i tko zna što bi još tu bilo da se nije iznenada sjetio da mora zašiljiti olovku. A nakon što je to učinio prihvatio se izrade bilance kao da se ništa i nije dogodilo.
Navečer je bio umoran kao pas i slatko je zaspao, a sekundu prije toga pomislio je "Ona Anastazija...a možda ja nju volim?". I obzirom da je po svojoj prirodi naprosto morao kvantificirati sve stvari, rekao je još sam sebi "No dobro, nije to ništa opasno, volim je najviše 5 %!", a onda je zaspao.
Kad se ujutro probudio bio je strašno iznenađen samim sobom. Prisjetio se naime svojeg sinoćnjeg razmišljanja i pomislio "Bože moj, kako sam ja glup, otkud mi samo ona pomisao o 5 %. Ispod 15% tu neće ići!".
A na poslu je ovaj puta zaboravio zašiljiti olovku pa mu je šef prigovorio da su brojke u bilanci predebele, što nikako nije bilo dobro jer su samo još jače naglašavale iskazane gubitke. Opet je radio do kasno navečer, nije mislio ni na Anastaziju ni na svoju ljubav prema njoj, jedino što mu je bilo važno bila je bilanca. A uvečer u krevetu pomislio je "No, hvala Bogu, ipak se tu radi o nekakvoj pogrešci, samo bi mi još trebalo da se zaljubim..".
Ujutro si je skuhao crnu kavu i ispivši je kao i uvijek pogledao talog na dnu šalice pokušavajući odgonetnuti što mu to poručuje sudbina. Gledao je i isprva nije vidio ama baš ništa , a onda...protrljao je oči u nevjerici... pa nije moguće, piše 50%!!!
Bio je zbunjen, kako je moguće da se ti postoci samo tako mijenjaju iz dana u dan??? A na poslu mu je Anastazija donijela na stol hrpetinu papira s novim podacima za bilancu. I nasmiješila mu se bez nekog vidljivog povoda pa on do kraja radnog vremena nije više mogao prestati razmišljati o njezinom osmjehu. A onda mu je petnaestak minuta prije odlaska kući srdito prišao šef mašući s novom verzijom bilance koju mu je Snoopy sat vremena prije toga odnio u ured i rekao "Jeste li vi to poludjeli, gospodine Snoopy dragi, pa čak i naš portir zna da smo prodaju ove godine povećali za 7, a ne za 100 % !!!!".
Snoopy je sad već bio potpuno u šoku. "Što mi se to događa? Takve pogreške...a uvijek sam se pred svima hvalio svojom pedantnošću!". Došavši kući osjetio je kako ga trese groznica pa je morao popiti čašicu rakije od krušaka da smiri drhtanje prije odlaska na spavanje. A kad je konačno zaspao usnio je san u kojem je stajao ispod nekakve ogromne svjetleće reklame na kojoj je, kao naziv nekog filma ili što li već, pisalo velikim brojkama "150 %".
Sljedećeg dana na poslu nije ništa radio, samo je cijelo vrijeme gledao u Anastaziju i nešto mrmljao sebi u bradu. Srećom, šef je otišao nekim poslom pa nije mogao primjetiti to njegovo čudno ponašanje, a kad se vratio oko 15 sati i zatražio od njega najnovije obračune poslovanja, Snoopy mu je veselo rekao "Gospodine šefe, vjerujem da ćete se ugodno iznenaditi...". Šef ga je gledao u nevjerici "A čime to, moliću vas lijepo, jeste li možda postali čarobnjak pa ste uspjeli pokriti čitav godišnji gubitak?". "Ma ne", nasmijao se Snoopy, "ali siguran sam da do sada niste mogli ni sanjati da jedna cijela ljubav izražena u postotku iznosi ravno 200%!".
Kad je kasnije u psihijatrijskoj bolnici razmišljao o svemu Snoopy je bio posve siguran da je postotak koji je priopćio šefu bio točan. Jedino što se više nikako nije mogao sjetiti spada li taj podatak, kad ga se uvrsti u konačnu bilancu, u aktivu ili pasivu.
7.11.11
Žene su počele ugadjati sebi.
Ne želim nikomu pokvarit dan, ali zanimljivo je. dobila od jedne ogorčene žene
Ako nekog muškarca odbijete, on će jednostavno zaključiti da ste totalno
hladni ili neizmjerno glupi kad propuštate takvu priliku.
I naravno, nastavit će tražiti ženu dobrog ukusa, što vi svakako niste kad
ste mu rekli “ne”.
Odbije li muškarac vas, vi ćete sebi zabrinuto postaviti pitanje – “šta to na meni nije u redu” i poželjeti plastičnu operaciju, lobotomiju ili barem novu garderobu, zatim pasti u depresivnu komu iz koje ćete isplivati čim vidite kakvi su njegovi kriteriji kad nadje ženu svog života.
Da, vratit će vam se životni polet, ali nepovratno vam je i u tuzi prošlo bar nekoliko dana. Bezrazložno, vjerujte!
Nikako nemojte nastojati da se promijenite i postanete idealna žena. Ne isplati se trud. I tako će, kad-tad u vama probuditi ljubomoru sa ženom za
koju sigurno znate (iz pouzdanih izvora) da je gora od vas.
Zar ste ikad čuli neku ženu da je rekla – “ostavio me radi one koja je savršena”?
Reći će – “ostavio me jer je našao mladju, jer je našao gluplju u čijim je očima on pametniji, jer je sreo pokvarenu...”
Uopće, šta znači biti savršena žena – divna majka, izvrsna ljubavnica, spretna domaćica i uzorna radnica? Sve to zahtijeva težak rad.
Idealna žena ide u krevet, ali da bi doista zaslužila taj epitet po muškim
kriterijima, ne bi mogla imati ni trenutak za san.
Muške najveće vrline podrazumijevaju da on ništa NE radi – ne ganja druge
ženske, ne loče, ne mlati, ne skita, ne zlostavlja djecu.
Dakako, lakše je ne ganjati druge ženske i ne lokati nego se kuhati nad šporetom dok je na televiziji vaša omiljena serija, biti ljubavnica dok koljena klecaju samo bog prozaičnog umora, odgovarati na četrdeseto dječje “zašto”.
Nikako ne nasjedajte na propagandne poruke koje vas upućuju kako da postanete (barem približno) savršeni. To je čista muška podvala. I dok vi budete trčali od vrtića do posla, od posla do placa, od placa do kuće, rastrzani izmedju mnogih ciljeva idealne žene, majke, domaćice radnice i čak budete svaki dan rušili vlastite
rekorde koji su već iznad granice razumnih snova, oni stižu raditi u miru, po kancelarijama i kući.
Kad joj žele odati priznanje, uzviknu euforično – “piše kao muškarac, projektira kao muškarac”.
Čak se i za porodjaj kaže – “muški je podnijela bolove”. E, jesu ga pretjerali!
A kad pobijedi suparnicu u sprintu, napišu – “Trčala je muški i pobijedila za – prsa”.
Muškarci od žena traže, dakako, da budu idealne žene.
Zašto, kad je puno lakše postati idealan muškarac? I zaista, nikad ih nije dosta.
Žene to tvrde energično, muški.
Muškarci i žene imali su nekad isti cilj. Žene su željele ugoditi muškarcima, a oni sebi. A onda, preko noći, nastao je razdor.
Žene su počele ugadjati sebi.
Ananta 2004
Ako nekog muškarca odbijete, on će jednostavno zaključiti da ste totalno
hladni ili neizmjerno glupi kad propuštate takvu priliku.
I naravno, nastavit će tražiti ženu dobrog ukusa, što vi svakako niste kad
ste mu rekli “ne”.
Odbije li muškarac vas, vi ćete sebi zabrinuto postaviti pitanje – “šta to na meni nije u redu” i poželjeti plastičnu operaciju, lobotomiju ili barem novu garderobu, zatim pasti u depresivnu komu iz koje ćete isplivati čim vidite kakvi su njegovi kriteriji kad nadje ženu svog života.
Da, vratit će vam se životni polet, ali nepovratno vam je i u tuzi prošlo bar nekoliko dana. Bezrazložno, vjerujte!
Nikako nemojte nastojati da se promijenite i postanete idealna žena. Ne isplati se trud. I tako će, kad-tad u vama probuditi ljubomoru sa ženom za
koju sigurno znate (iz pouzdanih izvora) da je gora od vas.
Zar ste ikad čuli neku ženu da je rekla – “ostavio me radi one koja je savršena”?
Reći će – “ostavio me jer je našao mladju, jer je našao gluplju u čijim je očima on pametniji, jer je sreo pokvarenu...”
Uopće, šta znači biti savršena žena – divna majka, izvrsna ljubavnica, spretna domaćica i uzorna radnica? Sve to zahtijeva težak rad.
Idealna žena ide u krevet, ali da bi doista zaslužila taj epitet po muškim
kriterijima, ne bi mogla imati ni trenutak za san.
Muške najveće vrline podrazumijevaju da on ništa NE radi – ne ganja druge
ženske, ne loče, ne mlati, ne skita, ne zlostavlja djecu.
Dakako, lakše je ne ganjati druge ženske i ne lokati nego se kuhati nad šporetom dok je na televiziji vaša omiljena serija, biti ljubavnica dok koljena klecaju samo bog prozaičnog umora, odgovarati na četrdeseto dječje “zašto”.
Nikako ne nasjedajte na propagandne poruke koje vas upućuju kako da postanete (barem približno) savršeni. To je čista muška podvala. I dok vi budete trčali od vrtića do posla, od posla do placa, od placa do kuće, rastrzani izmedju mnogih ciljeva idealne žene, majke, domaćice radnice i čak budete svaki dan rušili vlastite
rekorde koji su već iznad granice razumnih snova, oni stižu raditi u miru, po kancelarijama i kući.
Kad joj žele odati priznanje, uzviknu euforično – “piše kao muškarac, projektira kao muškarac”.
Čak se i za porodjaj kaže – “muški je podnijela bolove”. E, jesu ga pretjerali!
A kad pobijedi suparnicu u sprintu, napišu – “Trčala je muški i pobijedila za – prsa”.
Muškarci od žena traže, dakako, da budu idealne žene.
Zašto, kad je puno lakše postati idealan muškarac? I zaista, nikad ih nije dosta.
Žene to tvrde energično, muški.
Muškarci i žene imali su nekad isti cilj. Žene su željele ugoditi muškarcima, a oni sebi. A onda, preko noći, nastao je razdor.
Žene su počele ugadjati sebi.
Ananta 2004
19.10.11
Može li čovjek zamisliti ništavilo
Sidim ja večeraska sama samcijata u kući, pomalo pletem, pomalo, priko 'očala, gledam niki red carpet (neznan ni pročitat, a kamoli da znam šta znači), onako, na po' uva, slušam moj narodni radio i mog dragog Dragu Rubalu, kad..........? - nešto šušnu. Tako sam se prenula da mi je bičva skoro ispala iz ruke. Digla glavu, osluškujući što bi to moglo biti, a ono......?! - ništa.
Kažem u sebi: " Perka, sama si u kući, vitra nema, sve je zatvoreno, miš nije - on tako ne šuška, poštar nije - ko će nosit penziju u deset sati navečer - i to nediljom, Mara sa kata nije - ona već odavno spava". Dignem se nekako zabrinuto, jedvice, opet me noga počela bolit', otvorim vrata od kujine - ništa, otvorim prozor - ništa, otvorim vrata od kupatila - ništa, otvorim vrata i prozor na spavaćoj sobi - ništa, ništa, podvirim pod krevet - ništa, zavirim u moju poznatu šalicu - ništa - dva'jest kuna je još tu, osluhnem - ništa. Jeb'mti koliko ništa, a samo jedan šušanj. Vratim se u svoju foteljicu i zamislim što bi to "ništa" moglo biti. Na kraju, posli sat vrimena "lupanja glave", prekrižim se i kažem" - "Perka, to mora da je nika vel'ka đavlija vilozovija kad to ništa ne možeš ni zamisliti, a ono ipak šuška".
Read more: Filozofija malih stvari
Kažem u sebi: " Perka, sama si u kući, vitra nema, sve je zatvoreno, miš nije - on tako ne šuška, poštar nije - ko će nosit penziju u deset sati navečer - i to nediljom, Mara sa kata nije - ona već odavno spava". Dignem se nekako zabrinuto, jedvice, opet me noga počela bolit', otvorim vrata od kujine - ništa, otvorim prozor - ništa, otvorim vrata od kupatila - ništa, otvorim vrata i prozor na spavaćoj sobi - ništa, ništa, podvirim pod krevet - ništa, zavirim u moju poznatu šalicu - ništa - dva'jest kuna je još tu, osluhnem - ništa. Jeb'mti koliko ništa, a samo jedan šušanj. Vratim se u svoju foteljicu i zamislim što bi to "ništa" moglo biti. Na kraju, posli sat vrimena "lupanja glave", prekrižim se i kažem" - "Perka, to mora da je nika vel'ka đavlija vilozovija kad to ništa ne možeš ni zamisliti, a ono ipak šuška".
Read more: Filozofija malih stvari
Ponekad me...
Ponekad me obuzme tuga,
što me čeka postelja prazna...
Ponekad mi ruka uhvati tu prazninu,
u želji za dodirom i zagrljajem...
ali samo padne na posteljinu,
zgrabi je i zgužva uz sebe,
kao da si još uvijek tu..
Ponekad me obuzme sjećanje,
na buđenje pokraj tebe...
Mislio sam tad da sanjam,
a sad ponekad uistinu sanjam.
Sva sreća da je samo ponekad.http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=19164&log=422820""
što me čeka postelja prazna...
Ponekad mi ruka uhvati tu prazninu,
u želji za dodirom i zagrljajem...
ali samo padne na posteljinu,
zgrabi je i zgužva uz sebe,
kao da si još uvijek tu..
Ponekad me obuzme sjećanje,
na buđenje pokraj tebe...
Mislio sam tad da sanjam,
a sad ponekad uistinu sanjam.
Sva sreća da je samo ponekad.http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=19164&log=422820""
6.10.11
LJUBAV DO KOSKE
Jednom je bio jedan pas koji je imao kost i onda je stao kraj vode i htio ukrast kost pesu kojeg je vidio u vodi jer mu se činila boljom od njegove i zinuo i ostao bez kosti i skoro se utopio i bilo je to sranje živo. Bio je to pohlepan pas.
A jednom je bio pas koji je imao kost jedno deset godina i bio je to go kurac od kosti i mogao je tako i štap nanašat okolo i, budući da se glodat ionak davno nije imalo kaj, otišo je stat kraj vode tam di je prije stajo pas iz prve priče i vidio da se vidi u vodi i da ima bezveze kost al nema drugu kost i onda je išo dalje i mislio si da je to znal i bez da gleda u vodu. Bio je to racionalan pas.
A onda je jednom bio pas koji nije imo kost i onda je stao kraj vode i vidio na dnu bare kost koja je ispala prvom pesu i svoj odraz nad njom i pomislio „jebate koju dobru kost imam“ i odletio drito u nebo na krilima sretnih misli ko petar pan. Bio je to pas poeta i, mislili mi o njemu štogod hoćemo, zasad prvi koji je priču napustio u plusu.
Usput je zbunil pesa broj dva koji je ostavil svoju ćelavu kost da dođe vidit zakaj se budala tak oduševila i vidil kost na dnu no, racionalan, iskusan i načitan kakav jest, bje svjestan opasnosti od utapanja. Razmotril je i datum nastanka basne o pohlepnom psu koji je popušil tu kost, pa utjecaj bočate vode i najzad zaključio kako će pričekati da bara presuši kao posljedica eksploatacije riječnog pijeska na slivu koji je baru punio vodom. Bio je to vrlo racionalan i trezven pas i prava je šteta što ga je sutradan prepeglao Fiolićev dostavni kamion.
U kojem je bila kost koja je dotrčala do bare. I onda su se dve kosti gledale. Malo su bile fascinirane žanrolomom a malo su si bile i dosadne al su čkomile jer su uslijed objektivnih okolnosti bile nesklone priznat da je kost smrtno dosadna stvar. Bio je tu i odraz one kosti s kopna koji je mislil da je ovo fakat teže sranje i da bi neko tu trebal bit pes jer inače ne bu bilo bogznakakve radnje. Kopnena kost je kontala da su izgledi da iz bare iskoči morski pes dost slabi. Podvodna kost je kontala da joj je pesa koji lete, utapaju se i izvode kojekakva sranja ionak puna zglobna čašica a ovo joj je bar smešno i došlo joj je da kaže nešto kao „ej, kost, bok!“, no budući da je igrom slučaja bila teleća koljenica šutjela je da joj ne uđe voda u koljeno i pokušavala plasirati neverbalne izraze naklonosti dok se kopnena kost upinjala da kaže av.
pike_TS
A jednom je bio pas koji je imao kost jedno deset godina i bio je to go kurac od kosti i mogao je tako i štap nanašat okolo i, budući da se glodat ionak davno nije imalo kaj, otišo je stat kraj vode tam di je prije stajo pas iz prve priče i vidio da se vidi u vodi i da ima bezveze kost al nema drugu kost i onda je išo dalje i mislio si da je to znal i bez da gleda u vodu. Bio je to racionalan pas.
A onda je jednom bio pas koji nije imo kost i onda je stao kraj vode i vidio na dnu bare kost koja je ispala prvom pesu i svoj odraz nad njom i pomislio „jebate koju dobru kost imam“ i odletio drito u nebo na krilima sretnih misli ko petar pan. Bio je to pas poeta i, mislili mi o njemu štogod hoćemo, zasad prvi koji je priču napustio u plusu.
Usput je zbunil pesa broj dva koji je ostavil svoju ćelavu kost da dođe vidit zakaj se budala tak oduševila i vidil kost na dnu no, racionalan, iskusan i načitan kakav jest, bje svjestan opasnosti od utapanja. Razmotril je i datum nastanka basne o pohlepnom psu koji je popušil tu kost, pa utjecaj bočate vode i najzad zaključio kako će pričekati da bara presuši kao posljedica eksploatacije riječnog pijeska na slivu koji je baru punio vodom. Bio je to vrlo racionalan i trezven pas i prava je šteta što ga je sutradan prepeglao Fiolićev dostavni kamion.
U kojem je bila kost koja je dotrčala do bare. I onda su se dve kosti gledale. Malo su bile fascinirane žanrolomom a malo su si bile i dosadne al su čkomile jer su uslijed objektivnih okolnosti bile nesklone priznat da je kost smrtno dosadna stvar. Bio je tu i odraz one kosti s kopna koji je mislil da je ovo fakat teže sranje i da bi neko tu trebal bit pes jer inače ne bu bilo bogznakakve radnje. Kopnena kost je kontala da su izgledi da iz bare iskoči morski pes dost slabi. Podvodna kost je kontala da joj je pesa koji lete, utapaju se i izvode kojekakva sranja ionak puna zglobna čašica a ovo joj je bar smešno i došlo joj je da kaže nešto kao „ej, kost, bok!“, no budući da je igrom slučaja bila teleća koljenica šutjela je da joj ne uđe voda u koljeno i pokušavala plasirati neverbalne izraze naklonosti dok se kopnena kost upinjala da kaže av.
pike_TS
14.9.11
ljudi, nema života posli smrti, potrudite se da ga imate prije smrti..
ljudi, nema života posli smrti, potrudite se da ga imate prije smrti..
jednom me mama za kaznu zaključala u podrum, zbog sitnice.. što sam susjedu užgao štalu i nacrtao brkove na spavanju. u podrumu nitko, samo ja, mrak i tišina..stojim ja u kutu, izbečenih očiju od straha, nešto se pomakne, ja se userem od straha, pogledam u marak, mrak bulji u mene, bit će da je i njega straj...stisnemo se jedno uz drugo..opet se netko miče i kreće, onda spazih da je to vrijeme, odahnuo sam..samo se vrijeme micalo, sporo, ali uporno. .tišina je stajala po strani i nije se micala, nju nije smetalo što se vrijeme kreće. zavidio sam joj na hladnokrvnosti, tada sam poželio da budem tišina kad odrastem... za to vrijeme mrak se nije ni pomaknuo, od njega ni glasa čuti..sviđalo mi se kako se i on dostojanstveno ponaša..možda ipak budem mrak kad odrastem..? dosadilo mi je biti ukočen u jednom kutu podruma i pomaknem se malo lijevo..lijevo se nevoljko pomakne i ustupi mi prostor..zahvalim mu se na tome i nastavim se družiti sa prostorom..da razbijem tišinu, upitah vrijeme.. hej vrijeme, ja sam ovdje u kazni, a zašto si ti ovdje, jesi li i ti u kazni.? ne, kaže vrijeme, ja sam ovdje iz navike, neću dugo, idem stalno naprijed.. ok. vrijeme, a možeš li malo brže ili malo unatrag, a vrijeme kaže..ne mogu habi, izvini, ali ne mogu.. ma ne možeš kurac, kad trebam svršiti proletiš, kad sam kod zubara vučeš se ko gladna godina, ne želiš, tako reci. tad se javi tišina, zašto si ti mene sad prekinuo, što sam ti ja kriva..izvini tišino, ništa, ali ideš mi na živce.. i ti meni ideš na živce kaže ona, ali ništa nisam rekla i da, smrdiš, tako da znaš..ovo zadnje me nije uvrijedilo, premjestio sam se s noge na nogu, ružno je pogledao i progutao ono što sam joj mislio reči. nije mi to sjelo na prazan želudac, neću to više gutati..tko zna koliko bi se mi prepirali da nije u podrum ušla neka baba sa štiklama i pustila svijetlost unutra..svjetlost ubije mrak, kreštava baba tišinu, a ja i vrijeme ostavimo mrak i tišinu da mrtvi leže, izletimo napolje..a vani, vani je život, sise, čokolade, coca cola, paradajz, sarma, šljunak, kupus, i crni kruh u boji.. zato izbjegavajte podrume, mrak, tišinu, a ni vrijeme nije neki saveznik, možda nekad, a možda nikad..
i da, posli sam odrasto lijep i dobar čovik i završio na iskrici..sad slušam majku i nikome ne crtam brkove, samo slikama u časopisu..a sad moram ići ća, počinje mi na tv 3 sezona filipovih beba..
habucibe
jednom me mama za kaznu zaključala u podrum, zbog sitnice.. što sam susjedu užgao štalu i nacrtao brkove na spavanju. u podrumu nitko, samo ja, mrak i tišina..stojim ja u kutu, izbečenih očiju od straha, nešto se pomakne, ja se userem od straha, pogledam u marak, mrak bulji u mene, bit će da je i njega straj...stisnemo se jedno uz drugo..opet se netko miče i kreće, onda spazih da je to vrijeme, odahnuo sam..samo se vrijeme micalo, sporo, ali uporno. .tišina je stajala po strani i nije se micala, nju nije smetalo što se vrijeme kreće. zavidio sam joj na hladnokrvnosti, tada sam poželio da budem tišina kad odrastem... za to vrijeme mrak se nije ni pomaknuo, od njega ni glasa čuti..sviđalo mi se kako se i on dostojanstveno ponaša..možda ipak budem mrak kad odrastem..? dosadilo mi je biti ukočen u jednom kutu podruma i pomaknem se malo lijevo..lijevo se nevoljko pomakne i ustupi mi prostor..zahvalim mu se na tome i nastavim se družiti sa prostorom..da razbijem tišinu, upitah vrijeme.. hej vrijeme, ja sam ovdje u kazni, a zašto si ti ovdje, jesi li i ti u kazni.? ne, kaže vrijeme, ja sam ovdje iz navike, neću dugo, idem stalno naprijed.. ok. vrijeme, a možeš li malo brže ili malo unatrag, a vrijeme kaže..ne mogu habi, izvini, ali ne mogu.. ma ne možeš kurac, kad trebam svršiti proletiš, kad sam kod zubara vučeš se ko gladna godina, ne želiš, tako reci. tad se javi tišina, zašto si ti mene sad prekinuo, što sam ti ja kriva..izvini tišino, ništa, ali ideš mi na živce.. i ti meni ideš na živce kaže ona, ali ništa nisam rekla i da, smrdiš, tako da znaš..ovo zadnje me nije uvrijedilo, premjestio sam se s noge na nogu, ružno je pogledao i progutao ono što sam joj mislio reči. nije mi to sjelo na prazan želudac, neću to više gutati..tko zna koliko bi se mi prepirali da nije u podrum ušla neka baba sa štiklama i pustila svijetlost unutra..svjetlost ubije mrak, kreštava baba tišinu, a ja i vrijeme ostavimo mrak i tišinu da mrtvi leže, izletimo napolje..a vani, vani je život, sise, čokolade, coca cola, paradajz, sarma, šljunak, kupus, i crni kruh u boji.. zato izbjegavajte podrume, mrak, tišinu, a ni vrijeme nije neki saveznik, možda nekad, a možda nikad..
i da, posli sam odrasto lijep i dobar čovik i završio na iskrici..sad slušam majku i nikome ne crtam brkove, samo slikama u časopisu..a sad moram ići ća, počinje mi na tv 3 sezona filipovih beba..
habucibe
29.8.11
MORSKA SIRENA
Mladen: MORSKA SIRENA
Ugledao sam
morsku sirenu,
pola ribu,
pola lijepu ženu.
Bila je
crne duge kose,
kakve samo
tamnopute žene nose.
Ugledao sam,
morsku sirenu,
pola ribu
pola lijepu ženu.
Bila je
na vrhu velikog broda
koji je
cekao da se proda.
sto mislis?
Ugledao sam
morsku sirenu,
pola ribu,
pola lijepu ženu.
Bila je
crne duge kose,
kakve samo
tamnopute žene nose.
Ugledao sam,
morsku sirenu,
pola ribu
pola lijepu ženu.
Bila je
na vrhu velikog broda
koji je
cekao da se proda.
sto mislis?
1.5.11
BILJEŠKE JEDNE GIMNAZIJALKE - Nada Mihelčić
Nisam mogla zaspati. Bila sam gladna, u sobi je vladala polarna studen, a ni pas se još nije vratio. Ipak, najviše sam brinula zbog tog roditeljskog sastanka u srijedu. Znam da do srijede ima još pet dana, ali ja se uvijek unaprijed žderem. Zato mi i jesu živci kao u neke oronule tridestogodišnjakinje. Ciieli svoj traljavi život samo furam iz problema u još gori. Činjenica da ću u prosincu napuniti šesnaest godina govori već sama za sebe. Moji pokojni roditelji su se pobrinuli da stvari budu još gore. Ne, ne mislim zato što su lani poginuli u prometnoj nesreći. Ne to. Moji su problemi počeli od samog rođenja. Luka je tada imao već pet godina i naši su roditelji silno željeli djevojčicu. I dobili su me. Odmah sam bila tatino zlato, mamina sreća i Lukina žrtva. Čim je krenuo u školu shvatio je kako je meni sjajno, a njemu više nije. U trećem je razredu ozbiljno štrajkao i ocjene na polugodištu gotovo su prouzročile razvod braka naših roditelja. Jer mama je sve te dvojke i trojke primila kao osobnu pljusku koju joj šalje Lukina učiteljica. Tata je rekao kako oko toga ne treba histerizirati. To mu je bila greška. Velika greška. Jedva da je i razgovarala s njim. Luku je odvela psihiću na promatranje. Privatniku. Najskupljem. Tata je pobjesnio i tražio neka ide i ona. Tada više nije razgovarala s njim. Psiholog je pozvao i tatu. Mene nitko nije zvao, ali me tih dana nisu ni primjećivali pa sam cendravim plačem davala solidan doprinos općem ludilu.
Te zimske praznike tata je proveo preuređujući Lukinu sobu. Kada je završio, izgledala je kao kabinet ministra znanosti. To je, kao, trebalo stimulirati Luku. I jest. Stimuliralo ga je da bježi u moju sobu i igra se igračkama koje je do tada prezirao. Kada je morao učiti, vukao me u svoju sobu i igrao se učiteljice. Nemilosrdne učiteljice. Tako sam, negdje u dobi od četiri godine, polazila intenzivno-intenzivni tečaj opismenjavanja kod učiteljice Luke. Plus ostali predmeti.
Pokušavala sam se pobuniti zaprijetivši onim, inače tako djelotvornim tužitćutemami oružjem. Ništa. Samo bi me opako pogledao i prosiktao kako će, ako mama sazna za našu školu, njemu sasvim slučajno Kraljevna pasti i razbiti se. Kraljevna je porculanski lončić sa slikom lijepe djevojčice koja bere cvijeće. Onakav lončić koji svira kada ga odignete sa stola. Meni je djevojčica izgledala kao kraljevna i taj je lončić tada bio ne samo moje najveće blago, nego sam i iskreno vjerovala kako je to najdragocjeniji dio obiteljske imovine.
Ne znam treba li i spominjati da je Hrvatska tada bila tek dio Jugoslavije. Zato je Luka, kao i sva djeca, u trećem razredu morao učiti ćirilicu. Nesebično je prenosio i to znanje na mene. Roditelji nisu imali pojma o Lukinoj nastavi. Ratovali su oko toga trebam li krenuti u školu s nepunih šest godina ili neka se još igram i krenem s nepunih sedam. Odlučili su da se još igram, a Luka nije posustajao u svojoj nastavi. Više se i nisam protivila, jedva sam čekala da dođe iz škole i da vidim što imamo za zadaću. Dan uoči mog polaska u pravu školu, Luka mi je dao detaljne upute kako se moram tamo ponašati. Učiteljice je opisao kao čudovišta koja od tebe traže znanje, a uživaju kad ne znaš. Neka ja samo sjednem negdje otraga i neka ni za živu glavu ne dižem ruku. Pitat će ona mene i ako se ne guram, u to mogu biti sigurna. I jer nisam digla ruku, ona će se nadati da nemam pojma. Tada joj trebam odgovoriti točno i vrlo opširno. To je najbolji lijek protiv učiteljica, jer kad se nekoliko puta tako razočaraju, ostave te konačno na miru.
Poslušala sam ga. Učiteljica i nije bila loša, no bilo mi je dosadno. Užasno dosadno. Recimo, tog jutra mi je Luka u našoj tajnoj školi dao zadatak: Neprijateljska tvrđava ima oblik pravokutnika s dužinama stranica a i b toliko i toliko, pa koliko kilograma eksploziva treba postaviti ako na svakih toliko metara postavimo toliko i toliko?! Kad sam sve dobro izračunala, Luka je bacao pernicu prema stropu vičući k- bummm, što mi je pokazalo da je to vražje neprijateljsko zdanje odletjelo u zrak.
Popodne, međutim, u pravoj školi, učiteljica se došuljala do mene. Htjela je znati koliko je zečiću ostalo mrkvi ako je imao dvije, a onda pojeo jednu.
- Jedna! - rekla sam i, slijedeći Lukin naputak, panično razmišljala kako se na to pitanje može vrlo opširno odgovoriti.
No ona je već odlazila prema ploči, stalno mi govoreći Bravo! i zahtijevajući ovacije od cijelog razreda. Mislim da sirota nije bila sasvim normalna.
Bilo mi je više nego dosadno i uopće mi se nije išlo u tu školu. Roditelji, sluđeni mojim svakodnevnim suzama i protestima, činili su sve kako bi me uvjerili u prednost i neophodnost mojeg tek započetog školovanja.
- Naučit ćeš pisati slova - rekla je mama.
- Znam slova!
- Pa ćeš ih fino slagati u riječi i moći ćeš pisati pisma - dodao je tata.
- Znam pisati riječi i ne bum nikom pisala nikakva pisma - cmizdrila sam.
Tata je uzeo papir i penkalu: - Napiši nešto!
- Kaj da napišem?
- Bilo što.
- Mogu li napisati kako mrzim glupu školu?
- Možeš.
- Kako želite? - raspitivala sam se. - Tiskanim slovima, pisanim slovima, latinicom, ćirilicom...
- Ćirilicom!! -graknuli su, gledajući me s nevjericom. Onda su htjeli da još pišem, grozničavo tražeći riječi
koje nisam mogla uvježbati, riječi kao bifurkacija, intranzitivan, epitaf i takve stvari. Tada su prešli na brojke, a Luka je zatražio lončić mlijeka.
- Uzmi si sam! - rekla je mama, ne skidajući pogled s papira po kojem sam pisala.
Naravno da si je vrlo rado sam uzeo to blesavo mlijeko. Ne moram ni reći u koji lončić ga je natočio, kojot pokvareni. Dok su me roditelji s velikim žarom ispitivali tablicu množenja, onaj idiot je gurkao Kraljevnu prema rubu stola.
- Kako si sve to naučila? -čudio se tata.
Lončić je lovio ravnotežu.
- Ne znam - dahnula sam, pokušavajući pogledom vući lončić natrag. -Malo sam gledala kada je Luka pisao zadaće...
- Oh, ne bojim se da te je Luka podučavao - smijao se moj naivni otac. - Luku ni dva para volova ne mogli
dovući do knjige ako mu se baš ne radi o glavi.
- Točno! -smijuljila se mama, dodavši uobičajenu kap otrova. -Ne znam na koga je, u mojoj obitelji svi smo žedni znanja...
- I umrijet ćete ne napivši se! -odrezao je tata i odmah mu se nekamo žurilo.Nema smisla ići u detalje svega što je slijedilo. Roditelji su se savjetovali s učiteljicom, s psihologinjom i još s mnogima. Onda su oni pisali molbe, a ja testove. Završilo je tako da su me na polugodištu upisali u treći razred. To je, kao, bio kompromis koji bi pomogao da se suviše ne udaljim od vršnjaka a da ipak bude udovoljeno mojim potrebama. Vraga mojim. Ja bih rado sve te sate u školi mijenjala za vrijeme na igralištu ili u zoološkom vrtu. To bi bile moje potrebe, a ovo su bile mamine. Grijala se novootkrivenim suncem, onim što sije samo na majku nadarenoga djeteta. Na Luku je gotovo zaboravila, a nada mnom je kružila kao kobac. Tada sam ja počela bježati u Lukinu sobu i mislim da su nas te poremećene doze mamine pažnje definitivno zbližile.
Luka je zapravo sjajan. Bio je i ostao inteligentniji od mene. Tada to u školi nisu primijetili jednostavno zato što je oduvijek bio razložan i temeljit. Temeljitost u djece je rijetkost i jest vrlina, ali samo ako ste temeljiti tamo gdje odrasli žele i kada oni to žele. A Luka je bio vrlo dosljedan u svojoj temeljitosti. U školi ga nikada nisu mogli natjerati da rješava zadatke poput onoga: U razredu je 28 učenika. Dobili su 196 jabuka i pravedno ih podijelili. Koliko je svaki učenik pojeo jabuka?
Luka bi samo rekao kako se to ne može izračunati jer nedostaju podaci. Koji podaci? Pa to jesu li sve jabuke iste veličine, jer ako su neke krupne a druge sitne onda ili nije pravedno ili nisu dobili isti broj. Osim toga, tko zna jesu li ih zbilja pojeli ili su ih nakon nastave nekome dali.
Kad je učiteljica ustrajala tvrdeći kako su sve jabuke potpuno jednake i da su ih djeca odmah pojela, Luka je želio znati u kojem su razredu ti učenici. Učiteljica se borila s nadolazećom migrenom i sa žarkom željom da Luku pošalje kući pa neka se mama pati s njim. Zato bi pribjegla sarkazmu.
- Bilo koji razred! Ili, ako to za tebe nije dovoljno precizno, bio je to drugi A razred, škola se zvala Albert Einstein, bio je sunčan jesenji dan, popodnevna smjena, a jednake, velike, crvene jabuke su podijelili u 16 sati i 10 minuta i pojeli ih do 16 sati i 30 minuta. Imaš li sada dovoljno podataka? - smijuljila se unoseći mu se u lice, dok je skupina budućih poltrona izvodila grupnu vježbu odobravajućeg smijanja.
Luka se nije obazirao na ironiju. Rekao je kako tek sada vidi koliko je to glup zadatak. I naprosto je sjeo ne obazirući se više na učiteljicu. Onda je ona objavila da mu je dala jedinicu u imenik, e da bi mu pokazala što ona misli o njegovom znanju i ponašanju. Onda je Luka uzeo torbu i otišao kući, e da bi joj pokazao što misli o njezinoj jedinici. Onda je ona pozvala roditelje u školu kako bi pokazala što misli o njegovu odlasku.
Roditelji su na taj sastanak dovukli Luku. Učiteljica je dovukla psihologinju. Uslijedila je rekonstrukcija, a psihologinja je sve bilježila.
Tad je Luka izjavio kako je taj zadatak smislio neki idiot koji nema pojma o djeci. Učiteljica je netremice zurila u mamu. Glasom od kojega se hvatalo inje na prozorskom staklu, izjavila je kako je upravo ona smislila taj zadatak. Mama je zahtijevala da se Luka odmah ispriča. Luka je zahtijevao da tata odmah kaže je li moguće da u drugom razredu, gdje su djeca stara Sedam ili osam godina, popodne, to jest nakon objeda, svako, ali baš svako dijete od njih dvadeset i osmero, za ciglih dvadeset minuta poždere po sedam velikih jabuka?!
Tata je previdio pedagošku komponentu razgovora i, slijedeći zdrav razum, rekao: - Ni govora!
Učiteljica se suznih očiju pitala zašto se uopće trudi. Mama je mitraljirala opomene u tatino uho, a psihologinja je sve bilježila. Luka je bio zadovoljan vještačenjem i gledao je učiteljicu onim eto vidiš! pogledom.
Takve su se stvari događale barem jednom mjesečno. U tom se cirkusu nitko od odraslih nije dosjetio da je Luka napamet izračunao kako je svako dijete pojelo sedam jabuka, pa mu se to činilo previše. A nije se on sporio samo s učiteljicom, nego i u višim razredima. I nije se sporio samo oko matematike. Luka se sa svima sporio oko svega.
Nije Luka bio moj problem. Malo me je mučio onaj skok u treći razred. Ne zbog nastave. Ja sam gradivo odavno savladala učeći s Lukom. Problem su bila djeca, jer sam uz njih izgledala kao patuljak. Ne možeš ti sakriti da su ti tenisice broj dvadeset i osam i da si za glavu niža od ostalih. Nisam se prečesto žderala oko tih detalja. Malo morgen! Pitala sam Luku za to s nogama. Rekao je kako ću uskoro imati toliki broj da će samo dečki iz NBA imati ,veće tenisice od mojih. Zašto bih se onda žderala?
Kada je bio u sedmom razredu, Luka je počeo crtati brodove. Iz čista mira. I more. U početku je to radio samo u školi, na satovima likovnog. Recimo, nastavnica im kaže neka sami odaberu što žele crtati. Luka nacrta brod. Pa neka nacrtaju nešto o čemu sanjaju. On nacrta brod. Neka nacrtaju vazu s cvijećem. On nacrta brod. Gdje ti je vaza? Tu unutra. Neka nacrtaju karneval. On nacrta brod. Gdje ti je karneval? U Rio de Janeiru. On baš ide tamo brodom. Eno, Rio je ona mala mrlja na onom malom kopnu u daljini.
Onda im ona kaže neka nacrtaju slobodu. Luka odmah pukne pola tube plave tempere ravno na papir. U sredini ostavi malo prazno da tu upuca neki brod kad opere kist od plave boje. Bijelom je sredio dobar dio broda i prešao preko gornje polovice plave da iz toga izvuče nekakvo nebo, a dolje je bijelim crticama uzburkao more na kojih šest bofora. I gotovo.
Kako ju je već sludio s tim brodovima, odlučila ga je malo mučiti. Uzela je sliku, zalijepila je na ploču i prozvala:
- Sad će vam Luka objasniti svoju Sliku... svoju viziju slobode.
Nije imala pojma s kim se upušta.
- Mislim da slika govori sama - rekao je moj elokventni brat. - Tu je beskraj mora čije su dubine u dodiru s nebeskim plavetnilom nad kojim je beskraj svemira. Nazovimo to vertikalom. Kao što vidite, nigdje nema kopna. Tako sam pokazao podjednaki beskraj horizontale. Često se pojmovi vežu uz neke boje, pa je tako vrag crn, a ljubav crvena. Ja mislim da je sloboda plava i beskrajna - završio je Luka i okrenuo se kako bi pošao u klupu.
- Ne bi li ti ta sloboda bila modrija i beskrajnija bez ovog broda?
- Pa to nije zbilja brod! To je bilo tko. Subjekt. Ako nema subjekta, nema ni slobode...
Sada nije govorio razredu nego njoj, gledajući je ljubazno i unoseći u govor pomalo docirajući ton koji ju je iritirao.
Taj brod ste vi ili kit ili ptica. On je tek simbol subjekta, vi znate što je simbol, zar ne?
Nije odmah odgovorila. Studirala ga je, pitajući se je li to upravo čula vrlo zrelo poimanje inteligentnog, rano sazrelog dječaka, ili mali samo valja izmišljajući ad hock objašnjenja. Ako i valja, sjajno to radi, pomislila je.
- Da, Luka, ja znam što je simbol. Možeš na mjesto. Sljedeći puta zagledala se u one tone snijega na zagrebačkim krovovima i zadala im neka naslikaju zimu. Normalno, svi su se bacili na dizajniranje snjegović a i prikaz općepoznatih zimskih radosti. Normalno, Luka je nacrtao ledolomac s onim metalnim kljunom na provi i svim tim što već treba. A okolo sve same sante.
Nije mu mogla prigovoriti jer tražila je zimu, a na toj slici se odmah vidjelo da je približno -40° C.
Siroti su popustili živci. Tužila ga je razrednici. Razrednici više nije imalo što popustiti pa nam je telefonirala. Javila se mama. Malo je slušala, a malo govorila Ma nemojte! I onda opet Ne, nisam znala!
Čim je završila razgovor, mama je dobrzala do naslonjača u kojem je nedužni tata uživao gledajući prijenos NBA košarke. Namjerno mu je stala pred ekran. Ništa nije govorila, samo mu je zakrila ekran i jako glasno i brzo disala, kao da su joj to zadnji kubici zraka. I gledala ga onim strogim pogledom kao da je razbio vazu.
- Znaš li što sad radi?
- Tko? - naivno upita tata. - Tvoj sin.
- Što radi naš sin? - zainteresirao se.
Opet je malo šutjela, podižući oštrinu pogleda za još koji stupanj. - Crta brodove!
Iz sasvim nepoznatih razloga bila je tako zgranuta tom informacijom, kao da su joj, u najmanju ruku, javili da Luka u školskoj kuhinji peče štrudle od kanabisa.
- Što fali brodovima? - svadljivo je upitao tata.
Tu treba reći da smo Luka i ja ona nepobjediva genetska kombinacija purgera i škombri, tj. mama je tu iz Zagreba, a tata je iz Makarske. Došao je u Zagreb studirati arhitekturu i zaljubio se u mamu. I arhitekturu i mamu volio je strasno do zadnjeg časa, iako je ljubav prema mami obilovala amplitudama. Mislim da je u tom trenutku nije naročito volio.
Tražila je da on odmah razgovara s Lukom o tim
brodovima. Za minutu se vratio iz Lukine sobe i nastavio gledati košarku.
- Što kaže?
- Kaže da mu se brodovi sviđaju.
- I to je sve?
- Da.
- Svaka čast! A ja nek se sutra opet u školi crvenim...
- Sutra ja idem u tu školu!
Sutradan joj je podnio, prijavak što im je sve rekao. Nitko neće njegovu djecu trpati u svoje mentalne kalupe.
Nitko! I neka mali samo crta brodove do mile volje, a ako nekome smeta što crta brodove a ne tramvaje, imat će posla s njim!
Jasno se vidjelo kako je tata osjetljiv kao sam vrag na te brodove i more. Kako bi i pokazao da misli ozbiljno, putem kući kupio je Luki sve makete brodova koje je mogao naći u užem centru grada. Plus debeli crtaći blok, formata B-l. Plus pun džep plavih tempera. Onih većih. Meni je kupio herbarij i lijep spomenar.
Kada je mama vidjela što je donio Luki, udahnula je dovoljno zraka za svađu do neba, no onda se predomislila. Odlučila se za uobičajenu tihu misu. Tata ju je malo pokušavao navesti da govori s njim, no na posljetku je odustao. Mimoilazili su se po kući zureći u pod, šutke, poput onih redovnika trapista.
Tada sam mislila kako je sve to zbog Luke, ali sada znam da je stvar bila složenija. Luka je bio tek povod za vječiti sukob regija.
Prvom prilikom odnijela sam spomenar u Lukinu sobu i zamolila ga da mi nešto napiše i nacrta.
- Dobro.
- Molim te, nemoj nacrtati brod. Mama će se strašno ljutiti.
- Dobro.
- Luka, mooolim te reci zašto crtaš samo brodove?
Pravio se da me ne čuje. Uz sve one modele koje mu je tata kupio, on je radio obični čamac, po vlastitom nacrtu. Bio je to lijep mali kaić, već gotov i Luka je upravo ljepilom mazao budući škaram i umetao ga u za to predviđenu rupu. Svuda po stolu sušili su se bijelo obojeni pajoli na kojima je isprobavao boju prije prvog namaza.
- Drži mi to tu!
- Držat ću ti, ali reci zašto radiš sve te brodove.
Trenutak se kolebao. - Zakuni se da nećeš reći mami. Brzo sam stala u stav mirno, lijeve ruke visoko podignute, a dlan desne položila sam na srce kao Amerikanci kad im svira himna i šapnula:
- Dabogdaumrlaakoikadkažemmami!
- Vidiš li kako stalno zovu mamu u školu?
- Aha.
- I zato sam stalno u kazni. Dečki iz parka sigurno već misle da sam nekud odselio. Čim je pozovu u školu, odmah nova kazna. I tako će biti i u osmom razredu i u srednjoj školi. Osim - tu me lukavo pogledao - ako ta škola ne bude negdje daleko. Zato sam se malo raspitao koje škole nema u Zagrebu. Znaš koje?
Onako malena i neobaviještena, nisam znala ni kakvih škola u Zagrebu ima, a kamoli kakvih nema.
- Pomorska škola! - izustio je sretno. - Pomorska škola je u Bakru.
- Kaj znači to ubakru?
- Budalo blesava! - ustao je i na karti mi pokazao gdje je Zagreb, a gdje Bakar i objasnio kako mama neće tamo putovati za svaku sitnicu. A opet, dovoljno je blizu da on za praznike dođe kući. Možda ponekad i za vikend.
- Tamo se crtaju brodovi?
- Možda, ne znam. Znam da se uči sve o brodu. Onako kao neka auto - škola za velike brodove. Poslije na tim brodovima ploviš u Ameriku i još ti plate tisuće dolara zato što ideš tamo. Super škola!
- A kad ideš u tu školu?
- Iza osmog razreda.
- Pa kog vraga onda već sad crtaš te brodove?
- Misliš da bi me mama pustila u tu školu ako joj kažem samo dva dana ranije? Moram je pripremiti, budalo.
Više me nije zanimao taj razgovor. Baš me briga za taj glupi Bakar! Svi su ukućani već znali da ću kad odrastem raditi u slastičarnici i u zoološkom vrtu. Zato sam ga još samo pitala je li pametno da i ja sad počnem crtati kolače i lava.
- Ne još - rekao je. - Tek u sedmom razredu.
Eto, to je ta Lukina temeljitost. Dvije teške godine sustavnih priprema, kazni i odricanja i to samo zbog škole o kojoj je točno znao tek da je dovoljno daleko.
8.4.11
da li ti se svidjam :))
Akordi/Tabovi:
INTRO:
E---------------------------|---------------------|-------------------------
H---------------------------|---------------------|-------------------------
G---0--2b(3)r2-p0----0-3-0--|-0--2b3r2-p0---0-3-0-|-0--2b3r2-p0---0---12-12~
D-3b---------------3b-------|-------------3b------|-------------3b--/12-12--
A---------------------------|---------------------|-------------------------
E---------------------------|---------------------|-------------------------
RIFF:
G5 F5 C5
C
Ja sam ono cega nema
G F
Ja sam ono sto ti se sprema
C
Ja sam sudbina koja se ruga
G F
Ja sam prokleti djavolji sluga
C
Ja sam istina koja je glupost
D
Ja sam buducnost!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Ja sam neizdrziva glad
Ja sam bio nekad ja sam sad
Ja sam situacija teska
Ja sam velika greska
Ja sam istina koja je glupost
Ja sam buducnost!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
SOLO1: A5 C5 D5
SOLO2: G5 F5 C5
Ja sam ono cega nema
Ja sam ono sto ti se sprema
Ja sam od milion godina tuga
Ja sam nada i velika tuga
Ja sam razapeta akcija ja sam ludost
Ja sam buducnost!
Ja sam buducnost!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
E---------------------------|---------------------|-------------------------
H---------------------------|---------------------|-------------------------
G---0--2b(3)r2-p0----0-3-0--|-0--2b3r2-p0---0-3-0-|-0--2b3r2-p0---0---12-12~
D-3b---------------3b-------|-------------3b------|-------------3b--/12-12--
A---------------------------|---------------------|-------------------------
E---------------------------|---------------------|-------------------------
RIFF:
G5 F5 C5
C
Ja sam ono cega nema
G F
Ja sam ono sto ti se sprema
C
Ja sam sudbina koja se ruga
G F
Ja sam prokleti djavolji sluga
C
Ja sam istina koja je glupost
D
Ja sam buducnost!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Ja sam neizdrziva glad
Ja sam bio nekad ja sam sad
Ja sam situacija teska
Ja sam velika greska
Ja sam istina koja je glupost
Ja sam buducnost!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
SOLO1: A5 C5 D5
SOLO2: G5 F5 C5
Ja sam ono cega nema
Ja sam ono sto ti se sprema
Ja sam od milion godina tuga
Ja sam nada i velika tuga
Ja sam razapeta akcija ja sam ludost
Ja sam buducnost!
Ja sam buducnost!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
Da li ti se svidjam?!
6.4.11
palerider nekrolog
Nešto što se ne piše svakog dana
Ovo ne smije biti nekrolog. Epitaf ne može biti, jer to nije moja forma.
On bi shvatio da se ni živjeti ni pisati ne treba protiv svoje prirode. Ako budem miješao stilove i metre, prelazio iz lirike u cinizam, drsko lajao ili kmečao, to je ionako samo posljedica mog života s njim.
Ne može biti ni govor za recital u pratnji narikača nad otvorenom rakom, jer iste minute kad je lijes položen, uzeo sam grudu ilovače i posuo.
Bacio sam prvu i najmekšu grudu. Nije mi bilo do pričanja priča. Pokopali smo posmrtne ostatke.
Dosljedan sebi, skrenut ću pažnju na značenje riječi «po-smrtne» «ostatke», ono što ostaje nakon smrti.
Znao sam da je to samo tijelo kojim se on služio, znao sam da plave oči više ne gledaju, znao sam da je napustio kožu koja je svakim danom bivala ispunjena sve većim i brojnijim žderačima života i da je dobro ostaviti takvo prijevozno sredstvo da se putem reciklaže vrati u trave i cvijeće.
Na rubu rake sam vidio korijenje tuje i pomislio kako će za nekoliko godina neko novo početi prodirati kroz natrulu hrastovu dasku i da ću tada opet moći sjediti u sjeni oca.
Jedan tren, jedan treptaj sam pomislio da je on neuništiv, ali nije. Nije ni postojao, kao što ne postoji nitko od nas. Moje tijelo bezdlakog primata, cortexa mutiranog u nekoj vrsti benigne elefantijaze, osjeti da je ono što se daje truljenju na raspolaganje zapravo ono što sam vidio kada sam otvorio oči i potražio poduku, uzor, podršku, pomoć, ponos, ljubav, što li sam već onakav zbunjen htio naći, ali
grob će me rijetko vidjeti.
Uvijek ću ga moći dozvati, ne treba mi kamen s uklesanim imenom, još manje granitna ploča s uvelim vijencima. Već godinama pričam u sebi s osobom koju pamtim prije nego su ju živu zakopali u tugu, i stvari se nefunkcioniranjem srca i krvotoka i ne mijenjaju puno. Ako se i mijenjaju, mijenjaju se na bolje – sada više neću nemoćan gledati kako izgleda kada nekome ubiju volju za životom, a ostavite mu tijelo da služi kao uzgajalište za tumore.
Neću mu paliti svijeće, osim kada se moji dečki budu htjeli igrati piromana na djedovom grobu. Pridružit ću im se, ako budem raspoložen za igranje baš tog dana.
Jedna netočna:
Svaki je čovjek priča za sebe.
Točnija:
Svaki čovjek je priča koju trebamo poslušati. Svatko od nas ima oko sebe priče koje vrijedi poslušati, a neke, osobito vrijedne, treba davati svima na raspolaganje. Zato ću i pričati priču njegovog života.
Druga netočna:
Svaki čovjek je zasebna priča.
Točnija:
Priče ljudi su isprepletene kao stanice mozga većeg od svemira, svaka priča je priča u priči o drugoj priči u priči o petoj i dvadesetoj i dvjesto milijarditoj priči.
Rasplićem svoju od njegove da bi moja postala jasnija, a putem ću njegovu stavljati na papir.
Živio je točno 1.000.000 godina.
Notacijom binarnog brojevnog sustava, razumije se.
autor u naslovu:)))
Ovo ne smije biti nekrolog. Epitaf ne može biti, jer to nije moja forma.
On bi shvatio da se ni živjeti ni pisati ne treba protiv svoje prirode. Ako budem miješao stilove i metre, prelazio iz lirike u cinizam, drsko lajao ili kmečao, to je ionako samo posljedica mog života s njim.
Ne može biti ni govor za recital u pratnji narikača nad otvorenom rakom, jer iste minute kad je lijes položen, uzeo sam grudu ilovače i posuo.
Bacio sam prvu i najmekšu grudu. Nije mi bilo do pričanja priča. Pokopali smo posmrtne ostatke.
Dosljedan sebi, skrenut ću pažnju na značenje riječi «po-smrtne» «ostatke», ono što ostaje nakon smrti.
Znao sam da je to samo tijelo kojim se on služio, znao sam da plave oči više ne gledaju, znao sam da je napustio kožu koja je svakim danom bivala ispunjena sve većim i brojnijim žderačima života i da je dobro ostaviti takvo prijevozno sredstvo da se putem reciklaže vrati u trave i cvijeće.
Na rubu rake sam vidio korijenje tuje i pomislio kako će za nekoliko godina neko novo početi prodirati kroz natrulu hrastovu dasku i da ću tada opet moći sjediti u sjeni oca.
Jedan tren, jedan treptaj sam pomislio da je on neuništiv, ali nije. Nije ni postojao, kao što ne postoji nitko od nas. Moje tijelo bezdlakog primata, cortexa mutiranog u nekoj vrsti benigne elefantijaze, osjeti da je ono što se daje truljenju na raspolaganje zapravo ono što sam vidio kada sam otvorio oči i potražio poduku, uzor, podršku, pomoć, ponos, ljubav, što li sam već onakav zbunjen htio naći, ali
grob će me rijetko vidjeti.
Uvijek ću ga moći dozvati, ne treba mi kamen s uklesanim imenom, još manje granitna ploča s uvelim vijencima. Već godinama pričam u sebi s osobom koju pamtim prije nego su ju živu zakopali u tugu, i stvari se nefunkcioniranjem srca i krvotoka i ne mijenjaju puno. Ako se i mijenjaju, mijenjaju se na bolje – sada više neću nemoćan gledati kako izgleda kada nekome ubiju volju za životom, a ostavite mu tijelo da služi kao uzgajalište za tumore.
Neću mu paliti svijeće, osim kada se moji dečki budu htjeli igrati piromana na djedovom grobu. Pridružit ću im se, ako budem raspoložen za igranje baš tog dana.
Jedna netočna:
Svaki je čovjek priča za sebe.
Točnija:
Svaki čovjek je priča koju trebamo poslušati. Svatko od nas ima oko sebe priče koje vrijedi poslušati, a neke, osobito vrijedne, treba davati svima na raspolaganje. Zato ću i pričati priču njegovog života.
Druga netočna:
Svaki čovjek je zasebna priča.
Točnija:
Priče ljudi su isprepletene kao stanice mozga većeg od svemira, svaka priča je priča u priči o drugoj priči u priči o petoj i dvadesetoj i dvjesto milijarditoj priči.
Rasplićem svoju od njegove da bi moja postala jasnija, a putem ću njegovu stavljati na papir.
Živio je točno 1.000.000 godina.
Notacijom binarnog brojevnog sustava, razumije se.
MIJA dupljaca blog
opet...nesto je divlje u zraku!:)))))))))
Pozdrav svima ovdje mija!
Tu gdje je mia rose, ja sam mija. A tamo gdje sam ja flower rose je mia.
Al sam ga spetljala. Ali nisam to ja kriva, nije to moja zasluga. Sve je to zivot i zapisano je u zvijezdama. I tako se mi dvije izmjenjujemo. A vampirice smo obadvije po zelji i potrebi! I tu i tamo. Ali nemojte se vi sa tim muciti. Ja vas sve volim i zelim vam svu srecu svijeta. I svu ljubav svijeta koja postoji i moze se stvoriti i ostvariti. Da je dajete i primate cista i otvorena srca.
-mija-
17.02.2004. 13:56:07
Komentari:
druidi:
moš sad imam pauzu pa trenutno ne .....čakam
17.02.2004. 14:32:43
WhiteRose:
pa sebe mogu cmoknut...
17.02.2004. 14:30:44
druidi:
čekaj s cmokom viš da ....... čakam
17.02.2004. 14:30:12
WhiteRose:
hihihihihihi eto... druidi cmok
17.02.2004. 14:28:26
-mija-:
ajme pa nasmijalo me:)))))))a istina sve od reda!!!:))))))da znas da bi mi dobro dosle tvoje godine!:))))))
17.02.2004. 14:28:10
druidi:
a lepo su mi rekli da obrišem White Rose nemam vremena jer .....č a k a m
17.02.2004. 14:27:55
WhiteRose:
ajd ne baš sve...nemaš tak veliki IQ kak neki tu :))))))
17.02.2004. 14:27:34
WhiteRose:
a možda sam i druidi...ma ja ti mogu biti sve što hoću... he he he
17.02.2004. 14:26:46
Ananta:
:) nasmijala si me mija, do suza...ma zakaj se pravdas? dozvoljavam ti da budes JA kad pozelis, mi se volimo pa mozemo i ljubavnike djeliti ali mi ne diraj moj viskac :)) hahahhah stvarno si mnog e zbunila ovim blogom hahahha, ak treba ustupim ti i svoje ime s tim da ti meni das svoje godine hihihi
17.02.2004. 14:26:42
la-la:
hvala mija...i tebi iste zelje upucujem...:-))
17.02.2004. 14:25:48
-mija-:
ruzica ti si scare??!!!:)))))))
17.02.2004. 14:25:38
-mija-:
ma sve je ok i super, stvarno ne brinem i ne ljutim se:)))))eto nasmijalo me:)))))a opet je ispalo zgodno jer veza ipak postoji:)))))))
17.02.2004. 14:24:55
druidi:
makač
17.02.2004. 14:22:48
calivita:
Hvala Mija....lijepo je kad si ovdje... :)
17.02.2004. 14:20:28
WhiteRose:
btw. meni su već rekli i da sam scare i luna i još neki nickovi... pa neznam uopće kako sve to stignem...ali eto trudim se :))))))
17.02.2004. 14:19:26
shadow-of-soul:
ma kaj te briga kaj netko misli da si možda ovo ili ono! ti si - TI i bitno je da to znaš! a ako netko ima 5.6 nickova pa se zapetlja, to je onda njegov problem, ne tvoj! ne nalazi se prozvana jer je to glupost!
17.02.2004. 14:19:14
druidi:
verry spetljano ,,,, lakše čakati
17.02.2004. 14:18:47
-mija-:
druidi eto ti sad...ja nisam desert nego white...ali ne rose nego flower:))))))sad malo miksas "tu" i "tam" i eto ti objasnjenja!:)))))
17.02.2004. 14:17:19
druidi:
ajmo mija i rose .... šta drugo nego čakati
17.02.2004. 14:14:45
WhiteRose:
e moja mija nije ni tebi lako hihihihihihihi
17.02.2004. 14:12:20
devil4u:
Druid..Od silnog čakanja si postal ćaknut :))
17.02.2004. 14:11:19
druidi:
kad čakaš ne šaptašššš
17.02.2004. 14:10:41
-mija-:
rose jesam:))druidi...:))))))
17.02.2004. 14:10:20
WhiteRose:
šapni mi...čakam :)
17.02.2004. 14:08:12
WhiteRose:
ops druidi još čaka... aime... ali mija bilo bi dobro da imamo još nekoja tko je ja...pa da nam odgovara na poruke...meni se to neda :))))
17.02.2004. 14:07:47
-mija-:
ruzica bum ti sapnula "prevod":)))
17.02.2004. 14:07:08
druidi:
č a k a m .............
17.02.2004. 14:06:22
-mija-:
ma sve je 5 dragi moji:)))))
17.02.2004. 14:06:00
WhiteRose:
kaj stvarno ti to pišu mija... pa tko to?
17.02.2004. 14:05:06
januska:
ma ko da je bitno ... pozdrafček objema :-)
17.02.2004. 14:04:53
shadow-of-soul:
""Ako imaš što za reći . Ako voliš da te čitaju. Dodaj novu dimenziju svom identitetu na internetu - Izrazi se """ lijepo piše u naslovu webloga - prema tome, piši svoje misli, osjećaje, frustracije, sreću, tugu, nadanja, očekivanja! A komentari: zato su tu da svatko komentira svoje, ali za to se ne treba zakačiti. To je njihovo, a ne tvoje. Tvoje je uvijek u naslovu :) pa tko voli nek izvoli :)
17.02.2004. 14:03:23
januska:
sad bum još morala i mislit prije ručka ... znači - rojža i mija - su one ;-)?
17.02.2004. 14:02:53
crokoka:
tako je, budi sto jesi, zbog sebe... nije te briga sto drugi misle... ne zivis od njih...
17.02.2004. 14:01:30
WhiteRose:
sad si i mene uspjela zbuniti ....
17.02.2004. 14:00:59
shadow-of-soul:
ma stvari stoje uvijek onako kako ih ti postaviš, a ne netko drugi - izražavaj se kako ti paše, baš te briga za druge kaj misle :)
17.02.2004. 14:00:15
-mija-:
shadow nikad!:)))neki ljudi misle da sam netko drugi, pa zato sam da znaju kak stvari stoje:)))
17.02.2004. 13:59:26
Catman:
Primi ti kurac čista i otvorena a ne da se zamaraš ostalima. Ko te jebe.
17.02.2004. 13:58:37
shadow-of-soul:
kaj nas ostavljaš* zbog ljubafi? ;)
17.02.2004. 13:57:19
KRISTALNA PALACA
Kristalna palača
..sagradio sam sebi palaču od kristala..toliko veliku da ni ja još nisam vidio sve njene kutke...Gdje god krenuo sjaj i blještavilo.Svjetlucava pozornica građena rukama božanskim.Suze su darivale kristale,riječi su ih spajale a misli uzdizale da bude visoka,veća od svih znanih.Tisuće zrakastih traka ,svaka noseći svoju poruku , prošaraju kraljevsku dvoranu i na svečanom sagu iscrtavaju simbole primanja i davanja .Tek zrak natopljen jasnim,ugodnim a opet svježim mirisima i aromama siguran je znak da sve je spremno...Vilinski zvukovi harfe i drhtaji njenih struna mreškali su tišinu koja je bila nepotrebna i nepripadajuća..
Na dnu velikog svoda stajala je ogromna šahovska ploča,velika kao pozornica.Zjapila je prazna.Njezina izdignutost od samog tla dojmila je važnošću.Nepostavljene figure odavale su drugačiju igru.Bilo je jasno je da to nije jedna od tisuću odigranih partija,sa već znanim otvaranjem i predviljivom završnicom..
Nezamjećeno,bez trublji i fanfara našli su se jedno spram drugog.Naizgled stranci i udaljeni,tek pokoji pogled i prikriveni naklon odavali su očito poštavanje koje su nosili u sebi.
Stupili pomalo paradnim i lagano usiljenim korakom ka crnobijeloj ploči.Ona je prihvatila njegovu podignutu ruku i stavila svoju u nj.Uprtih pogleda još uvijek udaljeni,kad njegova ruka obgrila je oko stuka nježno i bojažljivo a ona mu uzvratila položeći svoju, meko i blago , na njegovo rame... Taktovi profinjenog valcera nosili su njihova tijela pri tome ispisujući nevidljive šare,krugove i fraktale na ploči života..Pripijena tijela odavala su radost u tom labuđem pjevu i baletnom plesnom zanosu...Nagomilana ljubav u njima iznjedrivala je osmjehe i vidljivu radost,suze sretnice u kutku predanih pogleda,iskrena nepatvorena ljubav više se nije dala skriti... Šahovska ploča gdje kralj i kraljica stoje jedno pored drugog,bez prijetnje matom bez tutnjave topova i topota konjice,bez dalekometnih lovaca i zapravo beskorisnih pješaka...Slavili su pobijedu..Pobijedu nad životom..Veličanstvenu pobijedu ljubavi...
I kad vrijeme trebalo je stati,sve postati vječna okomanina oni su znali što treba učiniti...Uveli su u igru sve 'žrtve' odigranih partija.Pustili ih da i oni zaigraju ovu igru da djele radost njihove pobijede ,da prestanu biti tek bolne,bitne ali teške žrtve....Sva prošlost,sve osvojene i izgubljene figure postale su radost kojoj ne smije biti kraja....
....
Tebi Mila Moja.....
09.11.2003. 15:03:37
Komentari:
LoveAgent:
Odoh ja u svoju palaču,pregledaću sve poteze,analizirati igru...možda izbaciti ploču i napraviti bazen ...pa napravim pravi bitch party....svi ste pozvani...osim onih koje će sluge pokorne iznjeti i baciti u crnu jamu sjećanja....
10.11.2003. 17:18:10
calivita:
Manite se Mi(l)e,obojica!!!!Ima li originalnije?Visprenije?Emotivnije? Hajde da cujem nesto lijepo...:)))
10.11.2003. 12:08:08
LoveAgent:
Ha,kaj da ti velim o njoj kad sve znaš sam...jao onome tko se upusti...slomit će mu volju za neko vrijeme,garant :-))))
10.11.2003. 10:48:07
Samohodec:
Ne, zbilja ne brinem. Nisam niti ljubomoran..... Sve je to OK.... Ionako je to između mene i naše Mile postalo već pomalo nastrano.... Budi mi dobro LA...:)
10.11.2003. 10:23:41
desertrose:
To netko mene ogovara ili mi se čini:)))
09.11.2003. 17:37:51
LoveAgent:
Ma naravno , ona je jedna od onih divnih žena koja svojim duhom može skrbiti o stotine ovakvih sitih duša... Ne brini zbog nje ,tvoja je... :-)))
09.11.2003. 17:00:46
Samohodec:
Ahhh, tko zna čija je Mi(l)a. Čini se ipak da je od svih nas.....
09.11.2003. 16:37:20
..nije mi bila namjera da te obmanem...tek da ti pokažem ljubav i to kakvu?!
Onu koja oplemenjuje, koja ne guši slobodu.
Plemenito je u ime ljubavi znati kada je vrijeme da se povučem.
Kad ispred svojih stavim želje njegove.
Ja sam ti samo pokušavala pokazati što
je ljubav koju osjećam,
a da pri tom ništa od tebe ne uzmem,
i ne dam ti nešto što ne želiš.
GOODBYE YELLOW BRICK ROAD HI-FI
Jednom nedavno, nedavno nestali su Sjever i Jug, a u sredini preostalog dijela svijeta nalazilo se Kanzas. Sam geografski položaj određivao je karakteristike te države, bila je uravnotežena, smirena, pospana i dosadna. Stanovnici su bili pravi domoljubi i voljeli su svoju domovinu, ona im je bila utočište pred strašnim pričama o nepoznatim ljudima i drugim užasnim opasnostima s Istoka i Zapada. I da, cjelokupno stanovništvo Kanzasa bilo je podijeljeno u tri velike etničke skupine: Lavovi bez hrabrosti, Strašila bez pameti i Limeni ljudi bez srca.
Život u Kanzasu tekao je idilično sve dok jednog dana, nitko ne zna kako, nije stigla vijest o zemlji Oz. U početku se na tu vijest ljudi nisu puno obazirali, ali onda su počele kružiti priče o vladaru te zemlje, Čarobnjaku, koji je navodno imao sposobnost ljude upotpuniti. Kako su sve etničke grupe Kanzasa imale u svojem imenu ono "bez", ljudi su malo-pomalo počeli shvaćati da im nešto nedostaje i konačno Vijeće građana odluči da se u tu daleku i tajanstvenu zemlju pošalje ekspedicija koja će stupiti u kontakt sa Čarobnjakom i od njega iz prve ruke saznati pravu istinu. Međutim, kad je trebalo odrediti članove ekspedicije nastade svađa, naime svatko je predlagao sam sebe i bilo je nemoguće donijeti bilo kakvu odluku većinom glasova. Zbog toga naposlijetku odlučiše da na put u Oz krenu svi.
Pripreme za putovanje su bile kratke, svima se jako žurilo da što prije dođu u Oz, a najvažniju prtljagu, koja se sastojala upravo u onome što im je nedostajalo, je ionako svatko nosio uvijek sa sobom. Veliki problem je bio što nisu znali put pa su na početku putovanja jedno vrijeme pomalo bezglavo lutali dok slučajno ne naiđoše na Put od žutih ciglica. Nitko nije znao kamo taj Put vodi no tada, koje li slučajnosti, na tranzistorskom radio prijemniku jednog člana ekspedicije zasvira pjesma "Slijedi put od žutih ciglica" te je svi, sretni zbog tog Prsta Providnosti, veselo zapjevaše i razdragani krenuše prema Ozu.
No razdraganost ubrzo smjene razna iskušenja koja su mogla biti prevladana samo hrabrošću, pameću i srcem, a svaki od tih čimbenika, kako je već rečeno, bijaše deficitaran u pojedinoj etničkoj grupi članova ekspedicije. Međutim, svatko je imao bar nešto pa su se uspješno nadopunjavali i tako, unatoč opasnostima koje su im prijetile, napredovali prema Ozu. Putem su ih pratile Dobra vještica sumnje i Zla vještica sumnje, nitko nije zapravo znao jesu li im to prava imena, no tako su ih nazvali uplašeni njihovim iznenadnim dolascima i hihotanjem. Bilo je i onih koji su tvrdili da je vještica samo jedna, te da je oni, ovisno o svojem raspoloženju, samo svaki puta drugačije vide, međutim tako nešto nitko nije mogao dokazati.
Kad su napokon došli u Oz vrlo brzo su pronašli dvorac u kojem je živio Čarobnjak. Bolje reći, navodno živio, jer ga u sobi na vratima koje je stajalo njegovo ime nisu pronašli. Pretražili su cijeli dvorac a onda su se ponovno vratili u tu sobu i u jednom kutu pronašli jedan pomalo strašan i mračan stroj na kojem je pisalo "Iskričin server". On je bio pun njihovih misli, osjećaja i strahova, tko zna kako su dospjeli u njega, a kad ga upitaše može li ih upotpuniti, on im reče: "Naravno da mogu".
Veselju članova ekspedicije nije bilo kraja, a kad su nakon dosta vremena shvatili da je Serverovo obećanje bilo lažno bilo je već kasno. Put od žutih ciglica kojim su došli je isprala kiša, prekrila zemlja i raslinje pa se nisu mogli vratiti u Kanzas. Bili su osuđeni da ostatak života provedu u čarobnoj zemlji Ozu. Svi su promijenili svoja imena, a iz njih niste baš sa sigurnošću mogli zaključiti tko je muško, a tko žensko jer su si ih nadjevali neovisno o svojem spolu Većina ih je u takvom životu uživala, ali bilo je i onih koji se s time nisu mogli pomiriti, stalno su čeznuli za svojim nekadašnjim životom pa su, neki uz najavu a neki potajno, odlazili. U Ozu nitko ne zna što se s njima dogodilo, Lavovi govore da su na putu kući stradali na razne užasne načine, a kad slušaju te priče Limeni ljudi se prave da su tužni. Jedino je među Strašilima proširena optimistična verzija prema kojoj su se neki povratnici vratili i sad opet lijepo i spokojno žive u svojim domovima, a oni drugi, koji su na putu zalutali, su sasvim slučajno otkrili Sjever i Jug i tako svoj svijet učinili cjelovitim.
Ah da, zaboravio sam vam se predstaviti. Ja sam Doroti i znam da sam nekad živio u Kanzasu, a gdje sada živim reći ću vam kad se probudim.
4.4.11
BITKA S RIJECIMA
Imala sam dvadeset osam godina kada sam izgubila bitku s rijecima. Rijeci su bezobrazne male izdajice koje te ostave kada su ti najpotrebnije. Njihovi su se cvrsti oblici polako gubili u mojoj svijesti sve dok nisu ostali samo obrisi. Na kraju su ostale samo plahe siluete, poput kišnog covjeka u magli. Imenice, glagoli, pridjevi. Svi su me izdali. Najokrutniji su bili glagoli. A njih sam posebno voljela. Pisati, uciti, živjeti. Komunicirati. I biti. I imenice. Neke su od njih strašno mocne, sposobne su te prenijeti u neki drugi svijet. I ti njihovi samoglasnici, poput vojnika. Jesen. Ljiljan. Mama. Moc. I strašni suglasnici. Ljubav. B je glavni u ljubavi. B je poseban.
I – otkaz. T i k ti sijeku jezik poput maca. Strašni su. Otkaz zato što me rijeci više nisu željele slušati. Okrenule su mi leda poput ljutitog djeteta. Ostala sam bez zvuka.
Onda se B izgubio iz moje ljubavi. Kaže, nije više mogao podnijeti da ne mogu imenovati stol. Ili cašu. Ili krevet. Kad je B otišao, ostalo je ljuBav. A to više nije rijec. I nije više bio moj život. Prvo se izgubio Ž. Onda su pobjegli v i t, sve dok i i o nisu ostali sami. Na kraju su i oni pobjegli. Ostala mi je samo nemogucnost stvaranja zvukova. I tišina, strašna tišina.
Uskoro sam otkrila tipkovnicu. I nas dvije smo ucinile puno. Ukrotile smo rijeci i sada smo vladarice.
I sada sam tu. Cistim prostorije od rijeci i prašine u ogromnoj zgradi. Družim se s metlom, kantom i domestosom. Nocu, kada nema nikoga i kada obavim svoj posao, skinem svoju plavu radnu kutu, palim racunalo pa prstima milujem tipkovnicu. Pažljivo biram slova za svaku rijec. Kada stvorim dosta cvrstih i snažnih rijeci, slažem ih u duge kolone. Na kraju im pošaljem poljubac. I poželim srecu. To su moji vojnici. Stvaram rijeci da bih vladala njima, da bih ih poslala u najkrvaviju bitku. A dobri vojnici mi trebaju jer vani bijesni rat.
I jer se moraju izboriti za ovaj moj blog.
Moja opaska:
Ne znam tko je autor, ali dojmila me se ova snažna, kratka prica pa cu je posvetiti svima koji navrate
22.10.09
21.10.09
pogresan klik
ako ovo sto kazem ne zacudi sve prisutne, i ako nece biti prepricavano s koljena na koljeno u punom smislu te izreke, postacu nedrustvena:))
Pretplati se na:
Komentari (Atom)
