Nešto što se ne piše svakog dana
Ovo ne smije biti nekrolog. Epitaf ne može biti, jer to nije moja forma.
On bi shvatio da se ni živjeti ni pisati ne treba protiv svoje prirode. Ako budem miješao stilove i metre, prelazio iz lirike u cinizam, drsko lajao ili kmečao, to je ionako samo posljedica mog života s njim.
Ne može biti ni govor za recital u pratnji narikača nad otvorenom rakom, jer iste minute kad je lijes položen, uzeo sam grudu ilovače i posuo.
Bacio sam prvu i najmekšu grudu. Nije mi bilo do pričanja priča. Pokopali smo posmrtne ostatke.
Dosljedan sebi, skrenut ću pažnju na značenje riječi «po-smrtne» «ostatke», ono što ostaje nakon smrti.
Znao sam da je to samo tijelo kojim se on služio, znao sam da plave oči više ne gledaju, znao sam da je napustio kožu koja je svakim danom bivala ispunjena sve većim i brojnijim žderačima života i da je dobro ostaviti takvo prijevozno sredstvo da se putem reciklaže vrati u trave i cvijeće.
Na rubu rake sam vidio korijenje tuje i pomislio kako će za nekoliko godina neko novo početi prodirati kroz natrulu hrastovu dasku i da ću tada opet moći sjediti u sjeni oca.
Jedan tren, jedan treptaj sam pomislio da je on neuništiv, ali nije. Nije ni postojao, kao što ne postoji nitko od nas. Moje tijelo bezdlakog primata, cortexa mutiranog u nekoj vrsti benigne elefantijaze, osjeti da je ono što se daje truljenju na raspolaganje zapravo ono što sam vidio kada sam otvorio oči i potražio poduku, uzor, podršku, pomoć, ponos, ljubav, što li sam već onakav zbunjen htio naći, ali
grob će me rijetko vidjeti.
Uvijek ću ga moći dozvati, ne treba mi kamen s uklesanim imenom, još manje granitna ploča s uvelim vijencima. Već godinama pričam u sebi s osobom koju pamtim prije nego su ju živu zakopali u tugu, i stvari se nefunkcioniranjem srca i krvotoka i ne mijenjaju puno. Ako se i mijenjaju, mijenjaju se na bolje – sada više neću nemoćan gledati kako izgleda kada nekome ubiju volju za životom, a ostavite mu tijelo da služi kao uzgajalište za tumore.
Neću mu paliti svijeće, osim kada se moji dečki budu htjeli igrati piromana na djedovom grobu. Pridružit ću im se, ako budem raspoložen za igranje baš tog dana.
Jedna netočna:
Svaki je čovjek priča za sebe.
Točnija:
Svaki čovjek je priča koju trebamo poslušati. Svatko od nas ima oko sebe priče koje vrijedi poslušati, a neke, osobito vrijedne, treba davati svima na raspolaganje. Zato ću i pričati priču njegovog života.
Druga netočna:
Svaki čovjek je zasebna priča.
Točnija:
Priče ljudi su isprepletene kao stanice mozga većeg od svemira, svaka priča je priča u priči o drugoj priči u priči o petoj i dvadesetoj i dvjesto milijarditoj priči.
Rasplićem svoju od njegove da bi moja postala jasnija, a putem ću njegovu stavljati na papir.
Živio je točno 1.000.000 godina.
Notacijom binarnog brojevnog sustava, razumije se.
autor u naslovu:)))
Ovo ne smije biti nekrolog. Epitaf ne može biti, jer to nije moja forma.
On bi shvatio da se ni živjeti ni pisati ne treba protiv svoje prirode. Ako budem miješao stilove i metre, prelazio iz lirike u cinizam, drsko lajao ili kmečao, to je ionako samo posljedica mog života s njim.
Ne može biti ni govor za recital u pratnji narikača nad otvorenom rakom, jer iste minute kad je lijes položen, uzeo sam grudu ilovače i posuo.
Bacio sam prvu i najmekšu grudu. Nije mi bilo do pričanja priča. Pokopali smo posmrtne ostatke.
Dosljedan sebi, skrenut ću pažnju na značenje riječi «po-smrtne» «ostatke», ono što ostaje nakon smrti.
Znao sam da je to samo tijelo kojim se on služio, znao sam da plave oči više ne gledaju, znao sam da je napustio kožu koja je svakim danom bivala ispunjena sve većim i brojnijim žderačima života i da je dobro ostaviti takvo prijevozno sredstvo da se putem reciklaže vrati u trave i cvijeće.
Na rubu rake sam vidio korijenje tuje i pomislio kako će za nekoliko godina neko novo početi prodirati kroz natrulu hrastovu dasku i da ću tada opet moći sjediti u sjeni oca.
Jedan tren, jedan treptaj sam pomislio da je on neuništiv, ali nije. Nije ni postojao, kao što ne postoji nitko od nas. Moje tijelo bezdlakog primata, cortexa mutiranog u nekoj vrsti benigne elefantijaze, osjeti da je ono što se daje truljenju na raspolaganje zapravo ono što sam vidio kada sam otvorio oči i potražio poduku, uzor, podršku, pomoć, ponos, ljubav, što li sam već onakav zbunjen htio naći, ali
grob će me rijetko vidjeti.
Uvijek ću ga moći dozvati, ne treba mi kamen s uklesanim imenom, još manje granitna ploča s uvelim vijencima. Već godinama pričam u sebi s osobom koju pamtim prije nego su ju živu zakopali u tugu, i stvari se nefunkcioniranjem srca i krvotoka i ne mijenjaju puno. Ako se i mijenjaju, mijenjaju se na bolje – sada više neću nemoćan gledati kako izgleda kada nekome ubiju volju za životom, a ostavite mu tijelo da služi kao uzgajalište za tumore.
Neću mu paliti svijeće, osim kada se moji dečki budu htjeli igrati piromana na djedovom grobu. Pridružit ću im se, ako budem raspoložen za igranje baš tog dana.
Jedna netočna:
Svaki je čovjek priča za sebe.
Točnija:
Svaki čovjek je priča koju trebamo poslušati. Svatko od nas ima oko sebe priče koje vrijedi poslušati, a neke, osobito vrijedne, treba davati svima na raspolaganje. Zato ću i pričati priču njegovog života.
Druga netočna:
Svaki čovjek je zasebna priča.
Točnija:
Priče ljudi su isprepletene kao stanice mozga većeg od svemira, svaka priča je priča u priči o drugoj priči u priči o petoj i dvadesetoj i dvjesto milijarditoj priči.
Rasplićem svoju od njegove da bi moja postala jasnija, a putem ću njegovu stavljati na papir.
Živio je točno 1.000.000 godina.
Notacijom binarnog brojevnog sustava, razumije se.
