Jednom nedavno, nedavno nestali su Sjever i Jug, a u sredini preostalog dijela svijeta nalazilo se Kanzas. Sam geografski položaj određivao je karakteristike te države, bila je uravnotežena, smirena, pospana i dosadna. Stanovnici su bili pravi domoljubi i voljeli su svoju domovinu, ona im je bila utočište pred strašnim pričama o nepoznatim ljudima i drugim užasnim opasnostima s Istoka i Zapada. I da, cjelokupno stanovništvo Kanzasa bilo je podijeljeno u tri velike etničke skupine: Lavovi bez hrabrosti, Strašila bez pameti i Limeni ljudi bez srca.
Život u Kanzasu tekao je idilično sve dok jednog dana, nitko ne zna kako, nije stigla vijest o zemlji Oz. U početku se na tu vijest ljudi nisu puno obazirali, ali onda su počele kružiti priče o vladaru te zemlje, Čarobnjaku, koji je navodno imao sposobnost ljude upotpuniti. Kako su sve etničke grupe Kanzasa imale u svojem imenu ono "bez", ljudi su malo-pomalo počeli shvaćati da im nešto nedostaje i konačno Vijeće građana odluči da se u tu daleku i tajanstvenu zemlju pošalje ekspedicija koja će stupiti u kontakt sa Čarobnjakom i od njega iz prve ruke saznati pravu istinu. Međutim, kad je trebalo odrediti članove ekspedicije nastade svađa, naime svatko je predlagao sam sebe i bilo je nemoguće donijeti bilo kakvu odluku većinom glasova. Zbog toga naposlijetku odlučiše da na put u Oz krenu svi.
Pripreme za putovanje su bile kratke, svima se jako žurilo da što prije dođu u Oz, a najvažniju prtljagu, koja se sastojala upravo u onome što im je nedostajalo, je ionako svatko nosio uvijek sa sobom. Veliki problem je bio što nisu znali put pa su na početku putovanja jedno vrijeme pomalo bezglavo lutali dok slučajno ne naiđoše na Put od žutih ciglica. Nitko nije znao kamo taj Put vodi no tada, koje li slučajnosti, na tranzistorskom radio prijemniku jednog člana ekspedicije zasvira pjesma "Slijedi put od žutih ciglica" te je svi, sretni zbog tog Prsta Providnosti, veselo zapjevaše i razdragani krenuše prema Ozu.
No razdraganost ubrzo smjene razna iskušenja koja su mogla biti prevladana samo hrabrošću, pameću i srcem, a svaki od tih čimbenika, kako je već rečeno, bijaše deficitaran u pojedinoj etničkoj grupi članova ekspedicije. Međutim, svatko je imao bar nešto pa su se uspješno nadopunjavali i tako, unatoč opasnostima koje su im prijetile, napredovali prema Ozu. Putem su ih pratile Dobra vještica sumnje i Zla vještica sumnje, nitko nije zapravo znao jesu li im to prava imena, no tako su ih nazvali uplašeni njihovim iznenadnim dolascima i hihotanjem. Bilo je i onih koji su tvrdili da je vještica samo jedna, te da je oni, ovisno o svojem raspoloženju, samo svaki puta drugačije vide, međutim tako nešto nitko nije mogao dokazati.
Kad su napokon došli u Oz vrlo brzo su pronašli dvorac u kojem je živio Čarobnjak. Bolje reći, navodno živio, jer ga u sobi na vratima koje je stajalo njegovo ime nisu pronašli. Pretražili su cijeli dvorac a onda su se ponovno vratili u tu sobu i u jednom kutu pronašli jedan pomalo strašan i mračan stroj na kojem je pisalo "Iskričin server". On je bio pun njihovih misli, osjećaja i strahova, tko zna kako su dospjeli u njega, a kad ga upitaše može li ih upotpuniti, on im reče: "Naravno da mogu".
Veselju članova ekspedicije nije bilo kraja, a kad su nakon dosta vremena shvatili da je Serverovo obećanje bilo lažno bilo je već kasno. Put od žutih ciglica kojim su došli je isprala kiša, prekrila zemlja i raslinje pa se nisu mogli vratiti u Kanzas. Bili su osuđeni da ostatak života provedu u čarobnoj zemlji Ozu. Svi su promijenili svoja imena, a iz njih niste baš sa sigurnošću mogli zaključiti tko je muško, a tko žensko jer su si ih nadjevali neovisno o svojem spolu Većina ih je u takvom životu uživala, ali bilo je i onih koji se s time nisu mogli pomiriti, stalno su čeznuli za svojim nekadašnjim životom pa su, neki uz najavu a neki potajno, odlazili. U Ozu nitko ne zna što se s njima dogodilo, Lavovi govore da su na putu kući stradali na razne užasne načine, a kad slušaju te priče Limeni ljudi se prave da su tužni. Jedino je među Strašilima proširena optimistična verzija prema kojoj su se neki povratnici vratili i sad opet lijepo i spokojno žive u svojim domovima, a oni drugi, koji su na putu zalutali, su sasvim slučajno otkrili Sjever i Jug i tako svoj svijet učinili cjelovitim.
Ah da, zaboravio sam vam se predstaviti. Ja sam Doroti i znam da sam nekad živio u Kanzasu, a gdje sada živim reći ću vam kad se probudim.
